Zoe Lanča i Karla Pavlin: Jednorog
Danas je bio zabavan dan. Bila sam kod kuće i uživala u svom slobodnom vremenu. Čuvala sam svog mlađeg brata. On je bio toliko dosadan da sam mu rekla da pozove svog prijatelja da se igraju. Kada je Lukin prijatelj stigao, obojica su otišla u vrt i počela igrati nogomet. Sve je bilo savršeno; ja sam uživala, a moj brat se zabavljao.
U jednom trenutku, baš kad sam se lijepo smjestila, začula sam neku buku vani. Izašla sam da vidim što se događa i ugledala kako je nogometni gol pao na mog brata. On je toliko plakao da sam pomislila kako će cijeli vrt poplaviti. Prišla sam mu i smirila ga riječima da će sve biti u redu. Nakon nekoliko trenutaka prestao je plakati.
Lukin prijatelj, međutim, također je počeo plakati. Kad sam ga upitala zašto plače, odgovorio je: “Jer neću postati jednorog.”
Bila sam potpuno zbunjena. Sada su mi obojica plakala pred nosom, a ja nisam bila njihova majka, ali sam ih ipak morala smiriti. Pokušala sam ih zabaviti starim igračkama i, srećom, to je upalilo. Do kraja dana igrali su se zajedno i ja sam bila ponosna na sebe što sam uspjela smiriti te male gnjavatore.
Kasnije se mama vratila s roditeljskog sastanka. Kad je vidjela čvorugu na Lukinoj glavi, kosa joj se doslovno dignula od šoka. Naravno, mene je okrivila jer sam starija. Luka i njegov prijatelj smijali su se dok je mama vikala na mene.
Sljedeći dan, kada je Lukin prijatelj opet došao, stavila sam im kacige na glavu prije nego što su počeli igrati. Kad se mama vratila kući s posla, sve je bilo u redu, i nitko se nije smijao. Vidjela je da imaju kacige i nije puno pitala jer je mislila da se igraju rata. Drago mi je da danas nitko nije bio ozlijeđen jer ne želim da se ponovi ista situacija kao jučer.
Zoe Lanča i Karla Pavlin
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić
