Vladimir Tomaš: |Na mladenačkoj samrti|

Razrezali smo meso

i presjekli tangente tijela,

zaustavili dotok krvi

i prolijevali se kiselinama,

utopljeni u bezdušnost

izlučivali smo modrice…

Rebra.

Tuđa tijela. Svoja. Ničija. 

 

Nismo vjerovali,

a sada se bojimo vjerovati.

Jer vjerujemo da ne vjerujemo…

Svejedno.

 

Preslažem sve slike u predviđanjima,

struje u neuronima,

a onda u snovima viđam pokojnike,

u našem zajedničkom paklu rađam mrtvace.

Već rođene. Umrle.

 

Gušim se u suzama dubljim i težim od onih običnih

po tko zna koji put,

i opet ću…

Zbog sebe. Tebe. Svih nas…

 

Uzaludno.