Valentina Brnos: Čuvar šume
Moja obitelj i ja svake godine za vrijeme zimskih praznika odlazimo na skijanje. Naravno, idemo na različita mjesta. Moji roditelji ove su godine odlučili sestru i mene povesti na neko „tajno“ mjesto, a nisu nam željeli reći gdje ćemo ići ovoga puta.
Došao je dan putovanja. Sestra i ja smo u autu razmišljale gdje idemo. U tu našu „igru“ su bili uključeni i roditelji. Oni su nam pomagali opisujući to mjesto. Toliko smo razmišljale, ali se jednostavno nismo mogle sjetiti koje je to skijalište.
Ubrzo smo stigli. Razočarali smo se zatečenom situacijom. Na odredištu nismo vidjeli niti malo snijega, na tlu je rasla proljetna trava, sunce je sijalo. Snuždeno smo se uputili prema hotelu.
Dok su se roditelji žalili na recepciji, ja sam se odlučila prošetati i malo razgledavati. U jednom sam trenutku na tlu ugledala neko malo čudnovato biće. Pokušala sam mu se približiti dok je on veselo skakutao po travi i saznati tko je to uostalom. Kada me ugledao, brzo je pobjegao u obližnji grm. Sakrila sam se iza stabla i polako, nečujnim koracima približavala grmu. Bio je vrlo malen, čak i u usporedbi sa mojom visinom. Nosio je visoku crvenu kapu, mali zeleni kaputić i smeđe hlače. Na nogama je imao male duguljaste cipelice. Dok sam razmišljala tko bi on mogao biti, maleni čovječuljak me ugledalo i krenuo se smijuckati. Ovoga se puta nisam šuljala, niti sam pokušavala odgonetnuti tko je on jer je sve bilo jasno. To malo biće, sa dugom smeđom bradom je očito bio „proljetni patuljak“.
„Izgleda da ste tvoja obitelj i ti došli u pogrešno vrijeme, hihi…“, doskočio je patuljak i skakutajući odmicao sve dublje i dublje u šumu…
„Kako to misliš?“, bila sam vrlo zbunjena.
„Ukratko, u ovom kraju zime neće biti. Ova je godina jedna od onih kada umjesto snijega i pahuljica možemo vidjeti ptice kako pjevuše i leptire kako lete na tek procvjetalom cvijeću. Desi se to jednom u pedeset godina, a ti si baš imala tu sreću doživjeti taj trenutak“, dovikivao je patuljak i sve se brže kretao u šumi.
„Ali, zašto?“, uzdahnula sam.
Na moje pitanje patuljak nije odgovorio. Pokušavala sam ga slijediti što sam brže mogla dok nije naglo stao. Mjesto na kojemu sam se nalazila bilo je čudnovato. Ugledala sam odjednom još mnogo patuljaka, koji se svaki za sebe nečim bavio i užurbano radio. Protrljala sam oči, nesvjesna više da li sanjam ili se zbilja oko mene događaju čudesa. Jedan je sjekao visoko jablanovo stablo, koje je izgledalo divovski naspram njega, druga su dvojica pridržavala kontra stranu i održavala ravnotežu prije rušenja. Malo podalje ugledam još trojicu, oni su pak kopali duboku rupu nasred livade, toliko duboku da su u njoj izgledali poput mrava.
„Hej društvo!!!“, doviknuh ne bi li me primijetili. Nastao je tajac. Nismo znali tko je izgledao čudnije, ja onako zbunjena i velika ili oni, potpuno u čudu što se itko usudio doprijeti ovako duboku u šumu.
„Čemu ova radna akcija?“, pokušavala sam biti spontana kako ih ne bi uplašila. „Gradimo brvnaru za Šumskog čuvara. Napokon se nakon pedeset godina vraća u naš kraj.“-povikaše oni u sav glas. „Znači li to da zbog njega ove godine nema zime? I da je moje putovanje na skijanje bilo uzaludno?“, pitala sam sad već ljutito.
A onda me onaj isti mali patuljak kojeg sam prvog srela posjeo na jablanov panj i započeo priču…..
„Šumski čuvar star je više od dvije stotine godina, teško hoda i kosti ga više ne služe najbolje. Njegova je zadaća štititi šume diljem zemlje od zlih zvijeri, a u posljednje vrijeme i od zlih ljudi koji su počeli uništavati prirodu. Kako bi obišao cijelu planetu potrebno mu je pedeset godina, a kada najavi svoj dolazak, priroda se pobrine da zbog njegovog zdravlja i starosti te godine zima preskoči svoju vladavinu….Eto, sada znaš zašto je propalo tvoje planirano skijanje. Mi jednostavno moramo pripremiti sve za njegov doček i zato naporno radimo da bi čim prije završili brvnaru i proslavili dolazak proljeća. A snježne pahulje ove će nas godine zaobići i omogućiti nam da brže završimo posao.“
Slušala sam i gutala svaku patuljkovu riječ, ne misleći više ni na skijanje ni na vremenske prilike. Jednostavno sam željela ostati među njima i pomoći im oko poslova. I osjećala sam kako me srdačno prihvaćaju u svoje društvo.
Veselju ne bi bilo kraja da me odjednom nisu presjekli trnci. Čula sam iz daljine kako odjekuje moje ime. Patuljci su se razbježali, a ja sam ostala duboko u šumi, sama i uplašena.
Potrčala sam u smjeru uznemirenih glasova, toliko brzo koliko su me noge nosile ne bi li ugledala poznata lica, moje zabrinute roditelje.
