Tihi ubojica

Žurimo. Svaki dan donosi nove obaveze. Ne stignemo pronaći inspiraciju u plavetnilu neba, u čistini zraka. Gubimo se. Nestaje znatiželje i čuđenja. Gromoglasno odjekuje tmurna svakodnevica.

Gdje sam ja? Što ja ovdje radim? Ne osjećam se ugodno ali se uporno vraćam.
Pitam se.. Tko sam ja zapravo?
Provodim sama sa sobom svaki dan, kako se nisam stigla upoznati? Tisuće pognutih lica, umjetnih osmijeha, lažnih prijateljstava.. Pokoravam se. Uporno pokušavam biti nešto što nisam. Postala sam zarobljenik u vlastitom tijelu. Sama sam se u njemu okovala.

Sve što imam malo mi je, a želim samo ono što ne mogu imati. Tisuću sitnih mana koje na sebi ne volim, a ništa ne poduzimam da ih riješim. Izgubljena sam. Izgubljena odavno. Kako da vratim uzalud potrošeno vrijeme? Kako da pobjegnem od gorčine,od praznine koju sam posadila u sebi?

Jesam li zaista sama na ovome svijetu? Svake večeri tamnoroza jastučnica upija moje suze.

Ne tako davno upoznala sam se za ružnijom stranom novoga doba. Ime joj je Depresija. Osoba čiji je dom oduvijek bio u mom srcu sada se bori sa ružnim, teškim mislima.  Stotine se mladih ljudi predalo. Zar je zaista tako lako dići ruke od ovog presvetog života?

Slama mi srce spoznaja da je stotine maloljetnika spremno oko vrata omotati omču i svjesno se prepustiti Smrti. Bojim se da se nalazim na istoj stazi,ali ne želim doći do tog ishoda. Želim se vratiti natrag.

O,kako je život lijep. Kako bi bio lagan kad bi ga svatko od nas zaista mogao sam proživjeti. Trava,nebo,životinje,zrak,..ne,ne deprimira nas majka priroda.

Ljudi. Čovjek  je taj koji je toliko snažan i utjecajan da jedan drugom može uništiti život. Tome treba stati na kraj.

Bolest novog doba nije kuga, nisu boginje. Bolest novog doba opasnija je i brutalnija. Kao tihi ubojica priljubi nas u zagrljaj hladnom grobnom mjestu. Najbolnije od svega je shvaćanje da smo ju u sebi sadili i hranili kao slatku biljku.  Jaki smo. Jači smo od predaje. Koliko smo sposobni povrijediti nekoga toliko, ako ne i više, sposobni smo mu uljepšati svakodnevicu. Zaista, osmijeh ne košta ništa, a donosi mnogo. Prestanimo trčati za tuđim snovima, baviti se tuđim problemima, u svoja usta uzimati nekoga drugoga. Jer mi smo na poklon dobili jedan život. U svojim rukama imamo samo svoj život. Ne život kolege s posla, radnice u obližnjoj pekari..  SVOJ! Pustimo druge ljude da se bave svojim životima i samo tada će svijet biti ljepše mjesto za život. Imamo sve. Osvrnimo se oko sebe.

Život je jedan, ali ako ga proživimo kako treba, jedanput je sasvim dovoljno.
Autorica: MK