Top generacija

Danijela Perković: Pjesma

Život je pjesma, u meni i oko mene, Svaki cvijet proljetni, nabubren i što cvatu ruže rumene, i djedica u

Prošao je poljem starac, u ruci je držao sliku, iza njega je bio njegov magarac, njurgao je u svom obliku.

Miris cvijeća blag, neprimjetan, pir radostan, poletan. Noć u selu lijepo cvala, ćuka dva plesat stala. Netopir gleda u daljini

Zlatko me pozvao na spoj. Bila sam jako sretna! Predložio je da se nađemo kod parka. Nisam baš bila oduševljena

Pravi čovjek je onaj koji može pružiti ljubav, i koji ima svoj stav. Mora imati svoj glas, također, neodoljiv

Ovo nije šala, u školi, u klupi sjedi pored njega ona mala što mu misli ne štedi. Ovo nije

Um je mjesto čestog žara, gdje barut sa šibicom, ima konačnu reakciju. Nakon procvata, cvijet umire, kao čovjek kada čuje otrovan glas.

Cvijet na pustom brijegu sam se njiše, tražeći nekoga da ne bude još tiše. Ljubav nema on, ljubav je njegov

Bio jedan mali cvijet, na prelijepi svijet, prolazio pored njega veliki čovjek, privukao ga cvijet kao magnet. Pazi da

Čovjek se zaljubi u djevojku iz sna, prava ljubav, on to zna. maleni cvijet u bujnoj i svilenoj kosi, oči