Sanja Rotim: Žuti cvijet

U jednom malom mjestu živjela je četrnaestogodišnja djevojčica Julija. Njezini roditelji nisu bili bogati, ali su imali pristojan život. Posjedovali su malu kuću, a ona je dijelila sobu sa svojom sestricom, pet godina mlađom od nje. Imala je i nerazdvojnog psića Bobija.

Julija je bila jednostavna i skromna djevojčica, svi su je voljeli. Nije bila posebno lijepa, moglo bi se reći, radi velikih ušiju i vrlo izraženog nosa kojeg je naslijedila od svog oca. Nekada je poželjela imati ljepši izgled i znala bi reći da bi i ona voljela biti lijepa kao neke njezine vršnjakinje kojima se  divila.

“Vidi kakav mi je nos. Baš sam ružna”, ponekad bi komentirala.

Ali otac bi je upitao:

“Misliš li ti da sam ja ružan?”

“Što kažeš, tatice. Ti si najljepši na svijetu.”

“Pa kako ćeš onda ti biti ružna kad na mene tako ličiš?”

Možda joj se sviđao očev odgovor. Nije ona baš bila toliko opterećena svojim izgledom, imala je mnogo drugih stvari o kojima misliti. Samo ponekad bi joj došle te misli…

U njihovu susjedstvu stanovala je jedna starija gospođa Ljilja. Nije imala djece i otkako je ostala udovica uvijek je izgledala nekako usamljeno i tužno. Imala je prelijepi vrt pun cvijeća na koji je gledao prozor Julijine sobe.

“Gospođo Ljiljo, mogu li Vam pomoći u nečemu, samo Vi recite”, uvijek bi joj govorila Julija.

“Draga djevojčice, ako hoćeš možeš mi pomoći u zalijevanju cvijeća. Ja se teško saginjem, baš bi mi bila od pomoći.”

“Naravno da mogu, gospođo Ljiljo, svaki put kada treba. Ja obožavam cvijeće.”

Tako bi Julija promatrala cvijeće sa prozora svoje sobe i uživala u tom pogledu. Na sebe je preuzela

zadatak da ga zalijeva.

Kad bi Julija išla u školu Bobi bi je uvijek pratio. Na putu do škole su morali prijeći jednu veliku livadu. Bobi bi skakutao i koristio svaki trenutak da provede sa Julijom.

Čekao bi je ispred škole i onda bi se zajedno vratili kući. U polju je bilo raznog cvijeća, a Juliji se  činilo da je jedan cvijet promatra. Ali odmah nije htjela ništa reći, misleći da je to ona sebi umislila.

Julija je imala jednu dobru prijateljicu Saru koja je dolazila često kod nje poslije škole. I Julija je išla kod nje, sa Bobijem naravno. Igrale bi se, čavrljale, smijale. Možda je Bobi bio malo ljubomoran na Saru.

Jedan dan na putu za školu Julija je opet primijetila onaj cvijet koji bi se okretao kada bi je ugledao.

“Bobi, čini li se tebi da mene onaj žuti cvijet gleda?”

“Iskreno rečeno, i ja sam to primijetio. Nisam htio ništa reći pošto nisam bio siguran. Ali ako si i ti to primijetila…”

“Čuješ, odoh ga pitati što hoće od mene”, rekla je Julija.

Tako su se približili cvijetu žutih latica. Izgledao je kao minijatura sunca između zelenih travki.

“Čuješ, žuti cvijete. Meni se čini da ti mene gledaš svaki put kad ja prođem ovuda. Možda mi želiš nešto kazati?”

“Baš si pogodila, draga djevojčice. Znam da si ti jedna dobra curica. Zato bih želio ispuniti tvoje želje. Imam tu moć. Ali možeš imati samo tri želje i moraš paziti da ih izrekneš na vrijeme prije nego što uvenem.”

“Pusti ga”, rekao joj je Bobi, “što ćeš poželjeti kad imaš već sve.”

“Dobro, razmislit ću”, odgovorila je Julija žutom cvijetu. Čavrljajući s Bobijem na putu kući, Julija je razmišljala što bi mogla poželjeti, ni sama nije znala. Ali kad je stigla kući i pogledala se u zrcalo, pala joj je na pamet jedna stvar koju je mogla tražiti od žutog cvijeta. Tako se vratila na livadu.

“Cvijete, voljela bih biti ljepša, možeš li mi ispuniti tu želju?”

“Naravno. Računaj da je ovo tvoja prva želja i ne zaboravi da ne smijem uvenuti, ako hoćeš da se ispune i druge dvije želje.”

“Hvala ti, žuti cvijete. Imat ću to na umu.”

Promjena na Juliji nije bila trenutna. Svaki dan bi primijetila da su joj uši bile manje, isto kao i nos, trepavice gušće, kosa sjajnija.

“Tvoja kćerka je postala lijepa kao labud”, govorile bi mami njezine prijateljice.

“Kad su u ovom dobu, tako se odjedanput promijene”, odgovarala bi mama.

Sada je i Julija bila svjesna svoje ljepote. I gospođa Ljilja bi joj davala komplimente kada bi došla zaliti joj cvijeće. Bobi bi lajao vani, čekajući je ispred vrata, ali ona je bila uvijek ispred zrcala. Zaljubila se u sliku koju je vidjela.

Posvećivala je sve manje vremena i sestrici. I Sara je prestala dolaziti pošto ni Julija nije više išla k njoj.

Julija se sjetila da je imala još dvije želje za izreći. Tako je opet otišla do cvijeta.

“Cvijete žuti, mogu li reći i drugu želju? Željela bih biti bogata.”

“Može”, odgovori joj cvijet, “i nemoj zaboraviti na vrijeme izraziti treću želju. Ako uvenem neću ti je moći ispuniti.”

“Neću to sigurno zaboraviti.”

Kada se vratila kući, Juliju je čekalo veliko iznenađenje. Umjesto njezine male kućice, našla je trokatnu vilu sa vrtom. Na vratima je stajao portir. Pružio joj je ruku da uzme njezinu jaknu. Julija je htjela tražiti obrazloženje, ali se prisjetila da je upravo izrekla drugu želju.

Kada se popela do svoje sobe, ostala je otvorenih usta. Nije više dijelila sobu sa sestricom, već je imala sobu za sebe. I to koju sobu! Tako prostranu, sa velikim krevetom u sredini poput onog na kojem spavaju princeze.

“Jupi!” bacila se na krevet i gledala na stropu naslikane anđele. Onda je ustala i otvorila ormar.

“Jao, lijepih haljina! I ove košulje baš će mi lijepo stajati.”

Osjetila se toliko sretnom sada kada je imala sve ono što je mogla poželjeti. Kada je ušla mama u njezinu sobu, tako elegantno obučena, našminkana i sa skupocjenim nakitom, malo joj je neobično djelovala. Nije ju nikada takvu vidjela. Njezina mama je bila jednostavna, seoska žena.

“Tvoj otac je dobio odlično poslovno mjesto, tako da sada sebi možemo priuštiti i malo luksuza.”

“Naravno, mama. Na bolje se uvijek lako naviknuti. Kako će biti iznenađene moje prijateljice kada mi vide garderobu.”

“Nećeš više ići u školu, curice moja. Bogati ne pohađaju državne škole”, objasnila joj je mama. “Dolazit će profesori ovdje i davati ti lekcije. Imat ćeš najbolje profesore koji se mogu poželjeti. Jednog za engleski, drugog za francuski, za matematiku…”

U tom trenutku Julija se nije brinula za ono što joj je rekla mama, imala je u glavi samo svoju sobu i garderobu. Bobi bi lajao ispod prozora čekajući je, ali bi mu ona rekla da prestane jer nije imala vremena. I gospođa Ljilja ju je čekala tužna, ali se nije htjela previše nametati.

Tako su prolazili dani i Julijina sreća se počela postepeno smanjivati. Postala je i sama toga svjesna. Pala joj je na pamet i misao što će joj sve te haljinice, ako ih nema kome pokazati. Profesorima sigurno nisu bile interesantne. Svaki dan je postajala sve tužnija.

“Kako je bilo lijepo ići u školu, družiti se sa prijateljicama, smijati se i šaliti”, pomislila je.

Otvorila je prozor, da bi udahnula malo svježeg zraka, te je primijetila cvijeće gospođe Ljilje. Očito da nije odavno bilo zalijevano. Najedanput se sjetila žutog cvijeta. Nabrzinu se obukla.

“Nadam se da ću stići na vrijeme”, pomislila je. Istrčala je iz kuće.

“Bobi, trči brže što možeš, idemo do cvijeta.”

Žuti cvijet se nije primjećivao iz daljine.

“Bobi, nadajmo se da nije uvenuo. Joj, žuti cvijete, molim te, čekaj me.”

Kada su se približili mjestu gdje je stajao žuti cvijet, skoro ga nisu prepoznali. Savio se, latice mu nisu više bile žute, nego smeđe. Skoro da je uvenuo, ali, srećom, ipak je još bio živ.

“Cvijete, cvijete, molim te, nemoj me napustiti. Imam još jednu želju. Želim biti Julija od prije.”

“Dobro, draga. Hvala Bogu, uvijek stignete na vrijeme. “

“Što si htio reći time, cvijete?”

“Ja sam glasnik Sunca, nosim njegove poruke. Rastem tu i tamo u travi i tražim dobre ljude. Trebam im dati do znanja da ne trebaju nikada poželjeti biti netko drugi.” To su bile njegove zadnje riječi.

Na povratku kući Julija je bila mnogo zamišljena.

“Govorio sam ti ja da imaš sve”, rekao joj je Bobi.

“Tek sada sam to shvatila, Bobi. Ti si mudriji od mene.”

Kada su se vratili kući, nije više bilo vile sa vrtom nego njezine drage, male kuće.

“Gospođo Ljiljo, stižem! Vidim da treba zaliti cvijeće.”

“Hvala ti, draga. Nedostajala si mi.”

Julija je otišla u svoju sobu koju je sada opet dijelila sa sestricom. Pogledala se u zrcalo.

“Sviđam se sama sebi, iako imam malo veći nos kao moj tata”, pomislila je.

“Sutra idem u školu, jupi! A poslije škole ćemo otići kod Sare. Što kažeš Bobi?”

“Može”, odgovorio joj je Bobi i mahnuo veselo repom.

Sanja Rotim