Naše priče

Sanja Rotim: Znak sa neba

U mjestu u kojem je živjela sedmogodišnja djevojčica Nela bio je to na prvi pogled prosinac kao i svaki drugi. Bližio se Božić i vladala je posvuda predblagdanska atmosfera. Ljudi su izgledali veselije nego obično.

“Danijele, koji su ti planovi za Božić? Ideš li baki i djedu u Dalmaciju?”

“Ne, ove godine će oni doći kod nas”, mogle su se čuti takve i slične priče.

Ulice su bile okićene lampicama šarenih boja, a trgovine su se natjecale koja će bolje urediti svoj izlog. Bio je objavljen i tradicionalni općinski natječaj “Birajte najljepši božićni izlog”. Nela i njezina mama uvijek su davale svoj glas knjižari koja je izlagala ilustrirane božićne priče za djecu, a Nela je voljela mnogo čitati. Osim toga, ta knjižara svake godine tjedan dana prije Božića pozvala bi Djeda Božićnjaka. Djeca bi nestrpljivo stajala u koloni, i kad bi došao njihov red povjerili bi svoju želju Djedu Božićnjaku, baš kao što se to moglo vidjeti u američkim filmovima.

Iako je Neli njezin rođak Petar, koji je bio tri godine stariji od nje, objasnio da to nije mogao biti pravi Djed Božićnjak. Sa svim poslovima što je morao uraditi, po njemu Djed Božićnjak nije mogao biti tamo tjedan dana prije Božića. Po Petrovom mišljenju to je bio pomagač Djeda Božićnjaka. Imao je on mnogo pomagača koji su obilazili svijet pitajući djecu što žele za Božić. Ali Neli nije smetala ideja o pomagaču. Ako je Djed Božićnjak bio toliko zauzet u svom gradu, bilo je u redu potražiti pomoć od drugih.

Kao što smo već rekli, izgledao je to prosinac kao i svaki drugi. Ali za Nelu i njezinu obitelj to nije bilo tako. Šest mjeseci ranije teška bolest je odnijela zauvijek njezinu baku. Sve se dogodilo tako iznenadno, usto baka nije bila ni toliko stara. Svi su bili šokirani njezinim iznenadnim odlaskom. Božić se uvijek slavio kod bake, a Nela bi joj pomagala ukrasiti kuću, okititi drvce i pripremiti božićne kolačiće. Nije mogla zamisliti Božić bez njezine voljene bake!

“Mama, hoćemo li ove godine slaviti Božić?”, pitala je Nela jednog dana mamu.

“Naravno, srećo. Božić se uvijek slavi, ne može se preskočiti. Iako će to biti sasvim drugačiji Božić za nas. Ići ćemo kod tete Barbare, ali baka će uvijek biti s nama, iako na drugačiji način”, odgovorila joj je majka i pomilovala je po kosi. Nela nije mogla vjerovati u tako nešto, ali nije rekla ništa kako ne bi uvrijedila mamu.

Nela je voljela tetku Barbaru i njezine rođake koji su bili jako zabavni, ali nije mogla zamisliti proslaviti Božić u nekoj drugoj kući. Mama joj je pokušavala objasniti kako se mogu dogoditi vrlo bolne stvari, ali život svejedno ide dalje, moramo steći snagu i hrabrost i ne pasti u očaj, što sigurno ne pomaže. Ali Nela je shvatila da je i njezina majka toliko patila i mogla je vidjeti suze u očima dok joj je to govorila.

Tog prosinačkog dana Nela i njezina majka šetale su ulicama svog grada kada su  vidjele gospodina Branka kako je hodao na suprotnoj strani ulice. Instinktivno, Nela je čvrsto stisnula majčinu ruku. Gospodin Branko ju je toliko plašio. Imao je dugu, bijelu bradu i sijedu kosu do ramena i uvijek je bio sam. Očito mu se nije sviđalo ići frizeru. Ali ono što je Nelu najviše plašilo bio je njegov pogled, tako mrzovoljan i tmuran. Obrve su mu također bile bijele i guste, izgledao je kao čovjek iz džungle.

“Mama, eno gospodina Branka”, rekla joj je uplašeno.

“Da, i ja sam ga vidjela. Jadni čovjek”, odgovorila joj je majka.

Mama joj je rekla da ga se nije trebala bojati, iako je izgledao pomalo neobično za ljude njegovih godina. Objasnila joj je da gospodin Branko prije nije imao tako čudan izgled. Ali otkada je izgubio suprugu i budući da nije imao djece, zatvorio se u sebe. Prema riječima njezine mame, on nije bio loš čovjek, samo je izgubio želju da bude s drugima i možda nije želio zatražiti pomoć.

“Više volim da ga ne susretnem”, pomislila je Nela, ali nije ništa rekla.

Došao je dan kada se navodni Djed Božićnjak pojavio u Nelinoj omiljenoj knjižari da bi mu djeca povjerila njihove želje. Red je bio dugačak, čekalo se je na ulici. Bilo je malo hladno i usto je počelo sniježiti. Sva djeca su izgledala uznemireno i uzbuđeno. Nela je imala na umu reći Djedu Božićnjaku kako želi pribor za crtanje, voljela je mnogo crtati. Ali, dok je gledala pahulje koje su se polako spuštale s neba, odjednom joj je pala na pamet još jedna želja.

Kad je konačno došla na red, na pitanje Djeda Božićnjaka što bi voljela primiti kao poklon za Božić, Nela je rekla:

“Više od bilo kog poklona, voljela bih biti sigurna u ono što moja mama tvrdi”, i ispričala je sve o gubitku svoje bake. Iznenadila se kad je vidjela suze u očima Djeda Božićnjaka i činilo joj se da je već negdje vidjela te oči, ali se nije mogla sjetiti gdje.

“Tvoja mama je u pravu. Ljudi koje izgubimo u svakom slučaju uvijek ostanu s nama, ali na drugačiji način. Tako će i tvoja baka i dalje biti s tobom za Božić”, rekao joj je Djed Božićnjak.

“Ali kako mogu u to biti sigurna? Želim neki dokaz”, rekla je Nela namrgođeno.

“Dokaz?”, Djed Božićnjak se češao po glavi.

“Samo pogledaj dobro oko sebe i vidjet ćeš da ćeš sama pronaći taj dokaz”, rekao joj je nježno.

Nela nije znala je li bila zadovoljna tim odgovorom ili ne, ali nije htjela inzistirati. Mogao se čuti žamor djece koja su nestrpljivo čekala svoj red.

“Reci mi sada što stvarno želiš primiti kao božićni poklon”, upitao ju je.

Tako je Nela rekla kako želi pribor za crtanje i pozdravila Djeda Božićnjaka.

Na Božić Nelina obitelj je otišla kod tetke Barbare. Naravno da je za sve njih to bila velika promjena, ali drugačije se nije moglo učiniti. Kad je tetka Barbara otvorila vrata i pozdravila ih s osmijehom na licu, Nela ju je čvrsto zagrlila.

“Joj, svaki dan si ljepša, ljepotice moja. Sretan Božić”, rekla joj je tetka i poljubila je.

Nela je bacila pogled na ukrašeno božićno drvce koje je stajalo u dnevnoj sobi i ostala zatečena. Primijetila je visećeg anđela koji joj se, ugledavši je, nasmiješio. Onda se sjetila što joj je Djed Božićnjak rekao onog dana u knjižari.

“To je znak da je baka ovdje s nama, Djed Božićnjak je bio u pravu”, pomislila je i razvedrila se.

Odjednom se sjetila kome su pripadale one oči. To je bio gospodin Branko, on je bio pomagač Djeda Božićnjaka!

Jednog dana ga je ponovno srela u gradu dok je bila u šetnji sa mamom. Više ga se nije bojala, čak je vidjela i blagi osmijeh na njegovu licu kad ju je ugledao.

Sanja Rotim

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori