Sanja Rotim: Srebrno jezero

Bila jednom jedna lijepa i vrijedna djevojka Glorija. Živjela je sa svojim roditeljima u prekrasnom mjestu koje se protezalo do guste šume.

Njezini roditelji su uzgajali šumsko voće. Glorija im je često pomagala prilikom prodaje. Uvijek je uz nju bio i vjerni psić Dandi. Stavila bi šumsko voće u pletenu košaru i išla od vrata do vrata s namjerom da ga proda svojim sumještanima. Dobra mogućnost zarade su bili sajmovi domaćih proizvoda ili fešte kada bi se okupljalo puno svijeta.

O mjestu u kojem je živjela Glorija kružile su priče kako se radilo o začaranom gradu. Ali nitko nije znao sa sigurnošću reći zašto su postojala takva vjerovanja. Ta okolnost je s jedne strane bila pozitivna jer je budila radoznalost i privlačila turiste.

I žitelji tog mjesta su na neki način vjerovali u te priče i povezivali ih sa dvorcem koji je dominirao iznad grada.

“Ako ima neko ukletstvo u ovom mjestu sigurno je gore”, pokazivali su put srednjovjekovne tvrđave. Gledali su prema tom dvorcu sa mnogo strahopoštovanja.

“Ne idite gore, tko zna tko u njemu stanuje! Možda je pun duhova ili je u njemu zla vještica.”

Uistinu se nije znalo jesu li doista bili preplašeni tim dvorcem. Ali je bila činjenica da nitko nije imao hrabrosti uputiti se gore.

Još jedan predmet rasprava su bile česte krađe koje su se dešavale u tom mjestu. Nikako nisu uspijevali uhvatiti krivca na djelu. Spretni kradljivac je bio mladić Luka, mada nikada nitko nije posumnjao u njega. Bio je lukav i učestvovao bi u razgovorima vezanim za krađe:

“Znate li da je danas nestalo jedno biciklo. Moramo pod svaku cijenu naći kradljivca.”

“Stvarno treba staviti kraj ovim krađama. Mogli bismo se organizirati u grupe i patrolirati. Prije ili poslije ovaj kradljivac će napraviti neki pogrešan potez”, predlagali su neki.

Jedan dan Glorija je bila u svojoj uobičajenoj misiji prodaje šumskog voća. Ali taj dan joj prodaja nije išla od ruke, unovčila je malo, vrlo malo. Pomisao na mamu i tatu kako vrijedno rade ražalostila ju je pa je zaključila kako je morala izmisliti nešto novo.

Podigla je pogled i ugledavši dvorac sinula joj je jedna ideja.

“Dandi, hajdemo otići do onog dvorca vidjeti živi li itko tamo. Možda su u njemu bogataši koji bi mi kupili svo šumsko voće koje nosim u košari. Znaš, ja nisam sujevjerna niti plašljiva. Ne vjerujem u to ukletstvo o kojem se priča.”

“Ako se ti ne bojiš, onda se ne bojim ni ja”, odgovorio joj je Dandi.

Tako su otišli do dvorca i pokucali na vrata. Nitko nije odgovarao. Vrata su bila otključana. Unutra je bilo mirno, nije se čula niti muha kako leti. Bilo je samo paučine, stari namještaj i ništa drugo.

“Nema nikoga ovdje, Dandi, vratimo se. Baš su smiješni naši sumještani kada govore o začaranom mjestu. Bilo bi lijepo živjeti u ovom dvorcu kada bi se malo sredio. Pogledaj kako je prelijep pogled odavde”, rekla mu je Gloria.

“Bar smo sebe počastili ovim pogledom na naše mjesto”, komentirao je Dandi.

Sljedeći dan se održavao sajam domaćih proizvoda i Glorija se nadala da bi to mogla biti prilika da nešto više i zaradi. I doista, odazvalo se dosta svijeta. Mada Glorija nije baš voljela preveliku gužvu i konfuziju. Tu je bio i jedan par sa preslatkom kujicom i Dandi nije skidao pogled s nje.

“Šumsko voće, probajte”, pozivala je Gloria ljude. “Sve domaće, najzdravije.”

Najedanput je primijetila da je nestala njezina torbica. U njoj je bio sav novac što je zaradila. Gledala je očajno oko sebe.

“Luka, da ti nisi slučajno vidio nekoga sa mojom torbicom?” upitala ga je zabrinuto vidjevši ga u blizini.

“Nisam, nažalost”, odgovorio joj je kradljivac. “Pomoći ću ti potražiti je.”

Tako se pretvarao da traži lopova koji je pobjegao sa Glorijinom torbicom.

Glorija je bila toliko tužna a istovremeno i ljuta na pomisao da netko može biti tako bezobziran da krade tuđe stvari.

“Dandi”, htjela mu se obratiti, ali ga više nije bilo pored nje. “Gdje si, Dandi?” upitala je uznemirena. Nije bilo uobičajeno da se Dandi udaljava bez odobrenja.

Sada je na trenutak zaboravila na svoju torbicu jer je bila zabrinuta kako je izgubila svog psića.  Počela je plakati. Luka ju je promatrao i ražalostio se.

Glorija je krenula u potragu za Dandijem. Kako ga nije uspjela vidjeti u toj gužvi, uputila se prema šumi nadajući se da je otišao u tom pravcu. Koračala je i koračala dozivajući njegovo ime. Ni sama nije znala koliko je hodala i koliko je vremena prošlo. Našla se pored jednog vrlo čudnog jezera. Njegova boja nije djelovala prirodno, prije bi se moglo reći da je bila srebrna. Nikada prije nije vidjela takvo jezero, ni u prirodi ni na slici. Okolo jezera su bili kipovi. Neki od njih ljudskog oblika a neki kao životinje- vjeverica ili razne vrste ptica. Impulsivno je dotakla vodu jezera. Ali kako je to uradila, jedno biće je izašlo iz dubine. Bila je to ženska osoba oholih očiju, bijele kose i umotana u srebrni mantil.

“Što tražiš ovdje, djevojko? Ovo je moje jezero i nikome nije dopušteno da ga dira. Tko ga dotakne pretvorit će se u kip osim ako se pokaje iskreno za svoje grijehe. Pa ako želiš razbiti ukletstvo mog jezera, priznaj svoje grijehe ili ćeš šutjeti zauvijek”, rekao joj je ovaj grubi glas.

“Ali doista ne znam za što bih se mogla kajati”, plakala je Glorija preplašena.

Kako je izgovorila te riječi pretvorila se u mramorni kip a oholo biće je nestalo u dubini jezera odakle je i došlo.

U međuvremenu su u gradu svi tražili Gloriju. Među njima je bio i njezin psić Dandi koji se za vrijeme sajma malo udaljio jer je slijedio onu slatku kujicu. Izgledalo je da je zadnja osoba koja je vidjela Gloriju bio Luka, ali on nije znao dati nikakvu korisnu informaciju.

Dandi je bio u očaju. Trčkarao je okolo dozivajući je ali bez rezultata. Glorije nigdje nije bilo.

Poslije nekoliko dana hodanja kroz šumu Dandi je stigao do srebrnog jezera. I tu je ugledao Glorijin kip.

“Gloria, što ti se desilo, što si se pretvorila u kip, odgovori mi, molim te”, cvilio je Dandi. Nije bilo odgovora. Tako se ispružio na tlo pored kipa i ostao tu tugovati. Nije ni jeo ni pio i više mu ništa nije bilo važno bez Glorije.

Jedan dan kroz ovu šumu je prolazio kraljević na svom konju. Volio je istraživati nova mjesta, tom stazom nikada prije nije prošao. Taj dan je vidio nešto sasvim neoubičajeno. Jezero srebrne boje i kipovi uz njegovu obalu.

“Kako je lijep ovaj kip što predstavlja djevojku. Koje crte lica! Tko zna je li doista postojala?!” zapitao se kraljević. “A ovaj pas, djeluje tako iscrpljeno. Vjerovatno je to grob njegove vlasnice”, zaključio je. “Samo da sam je upoznao dok je bila živa”, pomislio je. Uputio se do vode i htio dotaknuti njezinu površinu ali mu je ljepota tog kipa pobrkala misli.

Idući dan kraljević se opet vratio na isto mjesto diviti se tom kipu. I dan poslije, i opet… Psić je bio još uvijek tu i ovaj put se kraljeviću činilo da mu je bila potrebna pomoć, da je izgubio svijest. Uzeo je psa u naručje, popeo se na konja i krenuo u obližnje mjesto pitati znaju li išta o njemu. Tako je stigao do grada u kojem su svi tražili Gloriju i Dandija.

Dandija su odveli kod veterinara koji je konstatirao kako je trebao samo jesti i piti da bi se oporavio. Svi su željeli znati gdje ga je kraljević našao.

“Bio je u šumi pored jednog jezera srebrne boje. Ležao je, mislim, pored groba svoje vlasnice, jedne vrlo, vrlo lijepe djevojke.”

“Glorija je umrla, o, Bože”, ljudi su plakali. “Kakvo je to srebrno jezero, odvedi nas do njega”, govorili su mu. Nisu htjeli obavijestiti njezine roditelje dok nisu bili sigurni da se radilo doista o Gloriji. Tako je skupina ljudi, među kojima i kradljivac Luka, krenula prema srebrnom jezeru koje nitko prije nije vidio. Kad su ugledali Glorijin kip počeli su svi plakati. Luka je bio najtužniji.

“Zamislite da sam je pokrao onog dana kada je nestala. Znate, moram vam priznati, ja sam taj kradljivac. Tražim vaš oproštaj mada znam da ću ga teško dobiti jer imate pravo. Ne znam ni sam što sam to radio. Krao sam stvari koje mi uopće nisu ni trebale. Mislim da sam bolestan. Jedino što znam sa sigurnošću je da to više neću nikada ponoviti jer je krasti tuđe stvari neoprostivo.”

Kako je Luka izgovorio te riječi, lišće na granama je počelo treperiti i iz vedra neba je počelo sijevati i grmjeti. Jezero je promijenilo boju. Izgubilo je onaj srebrni sjaj i postalo zeleno i prozirno.

Oholo stvorenje je izašlo ponovno iz vode i reklo: “ Iskreno si se pokajao za svoje grijehe i s tim si razbio ukletstvo mog jezera.” Nakon tih riječi se pretvorilo u fontanu koja i dan-danas stoji na obali tog jezera. Začarani ljudi, vjeverice, ptice i zečevi su oživjeli. Glorija je bila ljepša nego ikad. Kraljević se zaljubio u prelijepu djevojku čim ju je ugledao kao i ona u njega. Vidjevši Gloriju, Dandi je potpuno ozdravio.

Njih troje imaju namjeru nastaniti se u onom dvorcu iznad grada nakon što ga malo srede.

Dandi je ponovno sreo onu kujicu koja mu se strašno svidjela ali se više nikada nije udaljio bez pitanja. Za njega je Glorija bila i ostala najvažnija na svijetu.

Luka je prestao krasti i od tada su svi živjeli sretno.

Sanja Rotim