Sanja Rotim: Kućica u šumi

Djevojčica Tanja je živjela u malom i slikovitom planinskom mjestu. Mnogo je voljela svoju planinu i gustu šumu koja je bila lijepa u svako doba godine. Tanja je imala deset godina i bila vrlo vesela djevojčica. Već je znala razlikovati jestive od nejestivih gljiva, naučila je to od oca koji je bio stručnjak za gljive. Znala je imena svih drveća i ptica i provodila je često vrijeme u toj šumi sa svojim vjernim psićem Bobijem.

Svaki dan bi na putu za školu prolazila kroz šumu. Mama ju je uvijek upozoravala da se ne udaljava od staze da se ne bi izgubila, iako je ona mislila da poznaje tu šumu kao svoje džepove. Mama je znala da životinje nisu bile opasne, ali se bojala da kćerka ne bi naišla na neku osobu sa lošim namjerama.

“Naravno da se neću udaljavati, mama”, odgovarala bi joj Tanja veselo.

Ali jednog dana nije poslušala mamin savjet. Bio je to lijep, sunčan dan i Tanja je otišla u šumu brati gljive. Znala je i sama da je trebala ostati uz stazu, ali taj dan šuma je tako lijepo mirisala na borovinu i svjež zrak i ona se kao začarana uputila u njezinu unutrašnjost. Izgubila je osjećaj za vrijeme.

“Ptičice, kako lijepo pjevaš. A, ti, vjeverice, kamo skakućeš tako brzo? Zečiću, tako si smiješan. Pužu, pužiću…” Voljela je pričati sa životinjama i malo im je i zavidjela jer su živjeli baš u toj šumi. Pričajući i pjevušeći tako primijetila je u daljini oblak dima koji je izlazio iz dimnjaka jedne kuće.

“Ali tamo ima jedna kućica”, uzviknula je iznenađeno. “Tko bi mogao u njoj stanovati? Možda čuvar šume”, pomislila je.

Kućica je bila još uvijek daleko. Primakla se bliže i ostala oduševljena. U svom životu nikada nije vidjela jednu tako lijepu kućicu. Bila je drvena i imala prozore u obliku srca. Krov je bio žarko crvene boje a po kući se peo bršljan. Okolo kućice je bio vrt uređen sa mirisnim cvijećem.

“Kako je krasna”, pomislila je još jedanput. “Izgleda kao kućica iz bajke. Moram vidjeti tko u njoj stanuje”, radoznalo je rekla sama sebi.

Približila se i provirila kroz prozor. Ostala je mnogo razočarana kada je vidjela jednu ružnu staricu kukastog kosa koja je kuhala nešto u ogromnom loncu.

“Kako je ružna”, pomislila je Tanja i zastidjela se zbog te misli. Roditelji su joj uvijek govorili da ne treba procjenjivati ljude na osnovu njihova izgleda.

Starica je primijetila Tanju. Tanja se pomakla brzo s prozora, znala je da nije bilo pristojno viriti u tuđe kuće. Starica je provirila glavu kroz prozor i doviknula:

“Dođi unutra, nemoj se plašiti. Pokazat ću ti moj dom.”

Tanja je primijetila kako je starica imala samo jedan zub u ustima. Pokušavala je ponovno ne razmišljati o tome koliko je bila ružna. Činilo joj se je nepristojno odbiti staričin poziv a usto je bila i radoznala vidjeti kućicu iznutra. Tako je pristala i ušla. Nije primijetila da je starica za sobom zaključala vrata i stavila ključ u džep pregače.

Tanja je gledala zadivljeno okolo. Kuća je imala neku čarobnu atmosferu, ali na prvi trenutak nije znala sebi objasniti zašto je dobila taj dojam. Razmijenila je koju riječ sa staricom. Primijetivši kako je starica uporno gledala njezinu košaru rekla joj je kako ide često u šumu skupljati jestive gljive.

“Dobro, mala. Daj mi sada te gljive, došla mi je volja da ih pojedem.”

Njezin ton glasa nije više bio uljudan i Tanja se najedanput uplašila.

“Dobro, ostavit ću vam ih rado, svakako ih ja mogu uvijek sakupiti”, rekla joj je pokušavajući sakriti strah u svom glasu.

Bacila je pogled na zidni sat i uzviknula:

“O, zar je već pet sati? Trebala sam odavno biti kući.”

Stavila je ruku na kvaku vrata s namjerom da brzo izađe, ali je tek tada shvatila da su vrata bila zaključana.

“Kamo si mislila ići, radoznala djevojko?” upitala je starica smijući se glasno.

“Dođeš tako iznenada i zaviruješ u moju kuću i onda bi željela otići kada je tebi volja. Ne radi se to tako, mala. Ovdje ja diktiram pravila.”

Starica se nastavila smijati glasno.

Onda je Tanja vidjela naslove knjiga koje su stajale na polici. Bile su to sve knjige o crnoj magiji. Tek u tom trenutku je razumjela da je ta starica bila ustvari vještica. Samo da je poslušala mamu! Ponovno je bacila pogled na zidni sat i shvatila što je ta kuća imala neprirodno. Zidni sat je imao ljudske oči! Pokretale su se s desna na lijevo i obratno i treptale. Izgledale su kao da traže pomoć. Nakon toga je uočila kako je stol imao ljudske noge, a stolice ruke.

Vještica se smijala na sav glas.

“Ha, ha, mala. Gledaš moj namještaj. To su nekada bile osobe, ali su bile previše radoznale baš kao i ti.”

Tanja je primijetila kako su lonci imali umjesto ručki ljudske uši. Skoro se onesvijestila od straha.

”Ti ćeš sada ostati ovdje i završiti spremiti mi večeru. Ja moram tražiti moje bilje. Uvijek mi je potrebno za moje magije. Onda moraš poprašiti kuću. U maloj sobi je krevet za tebe, tu ćeš spavati”, rekla joj je otresito vještica.

“Ali ja sutra moram ići u školu! Ako se ne vratim sada tražit će me. Znaju da sam negdje u šumi i moj psić će me sigurno naći”, rekla joj je Tanja plačući.

“Imaš psa? Onda je to problem. Pametnija si nego što sam mislila. Psi dobro njuškaju. Onda mijenjamo program. Sutra poslije škole dođi pravo ovamo. Roditeljima reci da od sutra nastava traje duže. Uradit ćeš ono što ti zadam da uradiš i tek nakon toga ćeš se vratiti kući.”

Kada je Tanja shvatila da bi je vještica pustila ići kući došla je sebi.

“Vidiš li one miševe?” upitala je vještica upirući prstom u pod. U jednom kutu su stajala četiri miša, Tanja ih nije prije primijetila.

“To su prije bile četiri osobe. Ako nekome kažeš nešto o meni, ti, tvoja obitelj i tvoj pas ćete biti pretvoreni u miševe. Nemoj misliti da se šalim, govorim to ozbiljno.”

“Dobro”, odgovorila je Tanja i pobjegla zaboravivši uzeti košaru sa gljivama.

Kada se vratila kući, Bobi je počeo skakati po njoj. Njezini roditelji su izgledali uznemireno.

“Tanja, gdje si bila dosad? Bili smo toliko u brizi. Zašto si se zadržala tako dugo u šumi?” upitala je mama, ali je to više bio prijekor nego pitanje.

“Mama, bilo je toliko gljiva, nisam mogla odoljeti”, rekla je i sva se zacrvenjela u licu.

“Pa gdje ti je košara? Tanja, što nam kriješ?”

Ali Tanja nije željela reći istinu, bila je previše uplašena misleći na miševe. Tako je dodala kako se  zaustavila malo u šumi sa jednom prijateljicom i da je njoj poklonila gljive, a košaru bi joj vratila sljedeći dan. Ostatak dana Tanja je provela sa svojim psićem, ali je i on primijetio promjenu u njezinom ponašanju.

Tanja je zaboravila reći roditeljima da bi idući dan ostala dva sata duže u školi kako joj je naredila vještica. Nije mogla izbaciti iz glave one jadne miševe. Tako se poslije škole uputila kod vještice.

“Dobar dan”, rekla joj je Tanja misleći kako je bilo bolje obratiti se uljudno vještici.

“A, stigla si, radoznalice. Čekala sam te. Moram ići u potragu za mojim biljem. Ali što to ja tebi objašnjavam?”, vještica se počela smijati pokazujući svoj jedini zub u ustima.

“Recite mi što moram uraditi. Ne smijem se dugo zadržavati jer će me u protivnom tražiti.”

“Jesi li rekla roditeljima da ćeš se zadržati duže u školi?” upitala je vještica. Nije željela imati nikakva iznenađenja.

“Jesam, jesam, rekla sam”, Tanja je bila skoro sigurna da je to i uradila.

“Dobro. Sada nastavi mutiti ovu smjesu oko pola sata. Nakon toga popraši kuću, pometi i pospremi moj krevet. To je dovoljno za danas.”

“Mogu li se vratiti kući nakon što sve to obavim ili trebam čekati dok se Vi vratite?” upitala je Tanja.

“Samo ako završiš sve što sam ti rekla možeš otići. Ako me budeš namjeravala prevariti, sjeti se miševa. Sutra se vidimo u isto vrijeme. Sada moram ići, dani su postali kraći”, rekla je vještica i izašla zalupivši vratima.

Tanja je ostala raditi ono što joj je vještica naredila. Znoj joj je curio niz čelo dok je mutila smjesu u loncu. Bacila je pogled na policu za knjige i primijetila jedan interesantan naslov: “Kako prekinuti crnu magiju”. Došla je u iskušenje da uzme i otvori tu knjigu, ali se ponovno sjetila miševa i izgubila hrabrost to uraditi. Nije se mogla toliko izlagati opasnosti. Nastavila je sa poslovima koje joj je naredila vještica.

Za to vrijeme Tanjini roditelji i psić Bobi su se čudili kako se još nije vratila iz škole. Nije bilo uobičajeno da toliko kasni. Telefonirali su jednoj njezinoj prijateljici i došli do saznanja da se nastava odavno završila. Bili su mnogo zabrinuti uzevši u obzir Tanjino čudno ponašanje prethodnog dana.

“Bobi, moramo tražiti Tanju. Ti nas sigurno možeš odvesti do nje, prepoznaješ njezin miris”, rekao mu je Tanjin otac.

I doista, za Bobija nije bilo teško pronaći svoju vlasnicu. Našao bi je da je bila i na tisuću kilometara daleko. Tako su Bobi i Tanjin otac našli kućicu u šumi. Tanja je odskočila od iznenađenja.

“Tata, Bobi, što radite vi ovdje?”

“Bolje je da mi tebe pitamo što ti radiš ovdje, kćeri moja”, očev glas je bio strog.

“Tata, molim te nemoj se ljutiti, ali morate otići odavde prije nego što se ona vrati”, rekla je zamuckujući.

“Tko je ona?” upitao je otac namrgodivši se.

“Ne mogu ti ništa reći, tata, ali nadam se da ću jednog dana sve moći objasniti. Molim vas, idite sada”, počela je plakati. Onda je otac primijetio knjige koje su stajale na polici.

“Znači, završila si u kandžama jedne vještice.”

Sada je i otac izgledao uplašeno i Bobi je lajao glasno.

“Idite, tata. Ako ne odete dogodit će se užas”, nastavila je plakati.

“Nema govora da te ostavimo ovdje. Ti ćeš krenuti sa nama bez obzira što ti je vještica rekla.”

Bobi ju je vukao za hlače a otac za ruku. Došli su do vrata, ali je zidni sat počeo odzvanjati tako jako kao nikada prije. U tom trenutku Tanja se prisjetila začaranih osoba a otac je primijetio ljudske oči na zidnom satu.

“Zaboga, što je ovo? Ljudski sat?”

Tanja mu je prstom pokazivala stol i stolice, ručke od lonca i miševe na podu.

“Tata, sve su to osobe.”

“Pa onda ih ne možemo napustiti. Ali što možemo uraditi?”

Tanja mu je pokazala knjigu o prestanku djelovanja crne magije. Otac je zgrabio knjigu i počeo je brzo listati.

“Staviti deset listova bršljana u kipuću vodu i ponoviti pet puta: prekini magiju”.

“Daj, Tanja, brzo uberi deset listova bršljana a ja ću staviti vodu da provrije.”

Tanja je primijetila kako su mu drhtale ruke. Izišla je van i ubrala listove bršljana. Ispričala je sve ocu.

“Sada nije vrijeme za prijekore. Voda vrije, stavi unutra listove i ponovimo zajedno one riječi.”

Dok su oni ponavljali te riječi Bobi je neprestano lajao. Najedanput je zagrmjelo iz vedra neba i kuća se napunila dimom. Predmeti, namještaj i miševi su se pretvorili u ljude.

“Brzo, vještica se može vratiti svakog trenutka”, rekla im je Tanja.

“Prvo moramo na neki način onesposobiti vješticu, u protivnom će ona ponovno maltretirati ljude”, rekao je čovjek koji je prije bio pretvoren u stol. Svi su se s tim složili.

“I što sad možemo uraditi?” pitali su se.

“U ovim knjigama bi trebalo biti objašnjeno kako nestaje moć vještice. Jednom sam to primijetila dok je ona držala u ruci otvorenu knjigu i kuhala”, rekla je djevojka koja je bila pretvorena u lonac.

“Sjećaš li se koja je to knjiga bila?”

“Imala je smeđe korice.”

“Ovdje ima mnogo knjiga sa smeđim koricama. Brzo, tražimo svi”, rekao je čovjek koga je vještica pretvorila u miša.

Tako su našli ono što su tražili. Trebali su isitniti deset listova bršljana i ponoviti deset puta:

“Vještica si bila a miš si postala.”

Uspjeli su reći na vrijeme te riječi. Vještica se vraćala kući pjevušeći:

“Tralalalala…” Izgledala je veselo. Ali čim je prešla preko praga pretvorila se u miša i najednom je nestala i njezina kućica. Miš je pobjegao u šumu.

“Konačno smo slobodni”, govorili su sretno ljudi. Imali su toliko stvari za ispričati.

Otada je Tanja shvatila kako uvijek treba slušati roditelje i da im se mora povjeriti ako je netko ucjenjuje. Nakon što je došla sebi, nastavila je veselo svoj život između kuće, škole i šume gdje od ovog događaja ide uvijek u društvu svog psića Bobija.