Priče iz OŠ Šijana: Nikad ne znamo

Moja prijateljica Iva htjela je podijeliti s vama svoju priču. Otac joj je imao je rak. Njegovu stravičnu bolest doktori su otkrili prije nekoliko godina. Išao je redovito na terapije i vjerovao u sebe. Posebno je obožavao svoju kćerku Ivu. Ona mu je bila najveća podrška i utjeha kad mu je bilo najteže. Shvatio je da je bolestan kada je počeo iskašljavati krv. Pored toga pojavile su mu se masnice na tijelu i bio je stalno umoran.
Iva je imala samo dvanaest godina kada je saznala da joj se tata bori s bolešću po imenu rak. U početku nije znala što to znači, ali neko je vrijeme istraživala i naučila svašta o toj opakoj bolesti. Ona je tu situaciju s ocem podnijela jako teško… Prestala je trenirati, izlaziti van, družiti se s prijateljima…
Otac joj je jednom prilikom rekao da se trgne i da počne misliti pozitivno jer će sve dobro završiti. Iva ga je poslušala i krenula napokon trenirati i družiti se s prijateljima.
Nakon nekoliko mjeseci, doktori su rekli Ivinoj mami da joj se muž mora hitno operirati i da će ih taj zahvat jako puno koštati. Naime, obitelj nije imala toliko novca, ali je uspjela prikupiti nekako. Operirali su ga u Beču i može se reći da liječnici bili zadovoljni zahvatom. Oca su ubrzo vratili u bolnicu u Hrvatskoj. Prošlo je tjedan dana. Doktori su nazvali Ivinu mamu. Rekli su joj da je situacija s njenim mužem krenula nizbrdo i da se pripreme za ono najgore. Ostala je u šoku. Nije znala što napraviti. Odmah je sjela u automobil i uputila se u bolnicu. Kad je stigla, bilo je prekasno. Njen muž je umro. Nije shvaćala kako se to moglo dogoditi odjednom, Doktori su joj rekli da se takve stvari, nažalost, događaju često.
Iva je za očevu smrt saznala dva dana kasnije jer joj mama nije smogla snage reći prije. Plakala je danima, ali se na kraju sjetila tatinih riječi: „Kad ti je najteže, isplači se. Ali, kasnije se smiri i kreni dalje jer život nikoga ne čeka“ Iva se trgnula i odlučila, podignute glave krenuti dalje. Shvatila je iz ove životne lekcije da s voljenim osobama trebamo provesti što više vremena jer nikad ne znamo što se može dogoditi.

Sara Veljačić, 8. r

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić