Posvuda
Probudila sam se rano u jutro s podočnjacima. Otišla sam u dnevni boravak i upalila televiziju. Baš kad sam išla uzeti čašu vode zazvonio je telefon. Javila sam se i začula neki poznati glas, bila je to moja prijateljica Marta.
„Bok Ana, bi li htjela doći kod mene sada malo za praznike jer mi je brat u Zagrebu i sama sam doma?“
„Joj, Marta ma i nije mi sada baš do putovanja.“
Ali bila je toliko uporna da sam ipak pristala. Otišla sam u sobu i strpala u kofer puno robe i još neke bitne stvari. Otišla sam van. U jednoj ruci vukla sam kofer, a u drugoj sam imala mobitel i kišobran. Stvari sam stavila u gepek i ušla u auto. Vozila sam se kroz Pulu i gledala malo oko sebe. Prošla sam pokraj Kauflanda i raznih drugih trgovina. Neke su trgovine bile poredane jedna do druge. Meni je to bilo tako glupo jer ih je po mojem mišljenju previše. Bilo je neizbježno da prođem pokraj kružnog toka. Ogroman je, čak i prevelik za moj ukus i nije mi se sviđao. Na njemu je rastao neki korov i nije bilo zasađeno cvijeće. Izgledao je tako otužno. Ubrzo sam prošla i pokraj Šijanske šume. Tamo ne idem baš često, osim kada je prvi svibnja jer tada nastupam tamo s folklorom, i odem se malo zabaviti. Sjećam se da su tamo jednom bili konji, čak sam i jednog jahala. Preko puta šume bio je veliki trgovački centar s toliko velikim parkiralištem da si se mogao i izgubiti.
Dok si rekao „keks“ bila sam već izvan Pule. Ubrzo sam stala na semaforima i pogledala malo oko sebe. U daljini se vidjelo prostrano plavo more. Izgledalo je kao da svjetluca, ali to je bilo zbog sunca. Oko mene bili su niski zeleni grmovi. Čitala sam da su oni specifični za ovaj kraj. Ubrzo sam ugledala tablu na kojoj je pisalo „Rijeka“. Vozila sam se kroz grad i gledala male parkove s friško pokošenom travom. Ponegdje bih i vidjela nekog malog psića kako trčkara uokolo. Vidjela sam velike sivozelene spomenike podignute u čast slavnim i važnim ljudima, ali ja ni jednog nisam prepoznala. U blizini je bio autobusni kolodvor „Žabica“. Nije bio velik, zapravo toliko je mali da autobusi jedva stanu na perone. Ljudi koji su tamo čekali, izgledali su kao da im se jako žuri. Neki su cijelo vrijeme gledali u sat, a neki u svoje mobitele. Jako mi se svidjela crkva Gospe Lurdske. Sjetila sam se kada sam bila mala da smo moja mama i ja bile na Riječkom karnevalu. Svi ljudi bili su veseli i djeca su bila razigrana. Svi smo pjevali i veselili se. Uhvatila me nostalgija za prošlim vremenom. Zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja mama.
-„Bok Ana samo ti želim javiti da idem u Sloveniju u šoping, čisto malo iz dosade.“
-„U redu mama, ja sam na putu k Marti. Pitala me želim li doći kod nje. Sada sam u Rijeci.
-„Dobro Ana, čujemo se!“
Za nekoliko trenutaka, ugledala sam nekog čudnog tipa u autu. Bio je odjeven u crno i imao je ožiljak na vratu. Pogledao me čudno. Stekla sam dojam da je opasan. Sva sam se naježila, ali nastavila sam voziti. Kada sam izašla iz Rijeke oko mene nije bilo niti jednog vozila, sve samo gusta šuma sa snijegom pokrivenim borovima. Vozila sam dugo i neumorno sve dok nisam došla u Ravnu Goru na benzinsku Tifon. Parkirala sam i izašla van. Godio mi je svježi zrak nakon zagušljivosti u autu. Malo sam opet pogledala oko sebe. Oko mene je bila samo divljina. Nepopločani puteljci i stazice s obraslim korovom i zelenkastom travom. U daljini se prostirala gusta šuma. „Sigurna sam da tamo ima puno divljih medvjeda“ pomislila sam. „Brr, kako je ovdje hladno“, rekla sam naglas. Pokraj mene je bio tanki sloj neotopljenog snijega. Krenula sam točiti gorivo. Kako je samo smrdjelo na naftu, bljak. Ušla sam unutra platiti i kupiti nešto za prigristi. Izašla sam van i shvatila da nema mojeg auta. Odmah sam pogledala na sve strane. Na cijelom parkiralištu nije bilo ni jednog vozila. Srećom ugledala sam svoj auto na cesti, kako je samo jurio, kao da mu gori pod petama.
Odmah sam nazvala policiju i objasnila im što se dogodilo. Rekli su da će odmah doći. Došli su u autu koji je bio kao da je došao iz autopraonice. Ušla sam unutra i krenuli smo. Nismo ni mi štedjeli na brzini i gorivu. Nisam znala da je dozvoljeno ovoliko juriti. Nismo bili previše udaljeni od automobila, ali dovoljno da nam ne izmakne iz vidika. Oko nas su bila polja s visokom zelenom travom. Bila su dugačka, imala sam osjećaj kao da im nema kraj. Nije bio baš lijep dan. Nebo je bilo prekriveno velikim gustim oblacima, no činilo mi se da neće još skoro pasti kiša. Na autocesti nije bilo nikog drugog osim nas i mog auta. Ubrzo smo došli u Karlovac. Dok smo ulazili u grad oko nas su bila neka velika stakla na kojima su bile zalijepljene ptice i cvjetići. Dok sam gledala kroz prozor sjetila sam se da su u Karlovcu četiri rijeke: Korana, Kupa, Dobra i Mrežnica. Nedugo zatim prošli smo pokraj njih. Malo smo usporili jer se stvorila neočekivana gužva. stajali smo u kolonama,ali bili smo odmah iza mog auta. Prolazili smo pokraj raznih velikih kičastih spomenika i znamenitosti kakve nikad prije nisam vidjela. Odjednom auto više nije bilo što je bilo čudno,kao da je u zemlju propao. Krenuli smo u potjeru. Nigdje ga nije bilo. Osjećala sam se bespomoćnom. Mislila sam da ga nećemo naći. Tražila smo ga posvuda. Dok smo se vozili prošli smo pored Starog grada Dubovca. Dok sam ga gledala imala sam osjećaj kao da živim u tom vremenu kad su se gradili svi ti dvorci, tvrđave i svakakve utvrde. Uvijek sam zamišljala kako je živjeti u dvorcu okružen slugama i plesati svake večeri klasične i otmjene plesove u velikim prostranim dvoranama. Nedugo zatim ugledali smo kako se moj auto vozi u neku usku uličicu. Cesta je bila strma i kao da smo skakali po njoj. Okolo je bila čistina. Nebo se još više zamračilo. Nadala sam se da ćemo ga uhvatiti dok još ne bude prekasno. Slijedili smo ga u stopu,više nam nije smio pobjeći. Vozili smo se van iz Karlovca. Koliko god se trudila nikako nisam mogla tko vozi moj auto. Došli smo u Zagreb. Nismo baš jurili jer je bilo prometa,ali nismo išli niti puževim korakom. vozili smo se kroz grad i vidjela sam crkvu Svetog Marka na trgu, od koje mi se uvijek najviše sviđao veliki šareni krov. Prošli smo i pokraj Zagrebačke katedrale koje se ne možeš nagledati koliko je lijepa. Moj auto je zaokrenuo u neki čudan kvart koji nisam poznavala, a dolazila sam ovamo dosta često pa mi je rijetko što ovdje bilo nepoznato. Dok smo se vozili kroz njega uhvatila me jeza od ovog okružja. Pored mene bilo je mnogo zgrada s napuklim staklima i neke ruševine. Osim jeze malo me hvatala i panika. Pomislila sam da ga nećemo uloviti i da nikad više neću vidjeti auto. Iznenadilo me da je vozač mog auta izabrao baš ovaj dio grada da nam pobjegne, tu baš i nije lako zbrisati. Za nekoliko trenutaka bili smo odmah iza njega. Policajci su naglo izašli van i odmah opkolili čovjeka. Izašao je iz auta, tada sam shvatila da je onaj čudan tip s ožiljkom u crnoj odjeći vozio moj auto. Valjda me zato uvijek tako čudno gledao. Kada su ga uhitili prišao mi je jedan policajac i rekao da sam uhvatila opasnog kriminalca za kojim tragaju već oko 3 mjeseca. Dali su mi i ne tako malu novčanu nagradu. Pozvala sam taksi i vratila se u centar grada. Popila sam kavu u nekom kafiću, a zatim sam se slikala na velikom Trgu bana Josipa Jelačića, ali tamo je toliko gužva da sam jedva uspjela. Kada sam završila konačno sam ušla u svoj auto i krenula prema Varaždinu. Put mi je brzo prošao. Za tren oka sam došla u Novi Marof. Nije bilo baš mnogo ljudi. Stala sam na odmorištu da kupim nešto za jesti i da malo predahnem. Čim sam to obavila krenula sam dalje prema Varaždinu. Dočekala me Marta. Otišle smo malo razgledati grad, sada u miru. Usput smo malo obišli trgovine i onda krenule kući. Dok smo hodale prema njezinoj kući koja nije uopće bila daleko divila sam se veličanstvenom čak i ne toliko velikom okruglastom dvorcu koji se nalazio u Starom gradu Varaždinu.
Ana Kuhar
OŠ Šijana, Pula
