Pjesnik

Želim biti pjesnik. To mi je najbolje zanimanje. Otkada sam naučio koja sve zanimanja postoje, znam da ću biti pjesnik. Definitivno nisam neodlučan kao moja sestra Mia, koja ima sedam godina i sva su joj zanimanja toliko lijepa i zabavna da još ne zna što će biti kad odraste. Mama kaže da ima još puno vremena da razmisli, no ne bih se složio. Da sam joj ja roditelj, odgajao bih je totalno drugačije i mislim da bi bila puno bolja djevojčica.

Evo po čemu bi Mia tada bila drugačija:

Dobivala bi bolje ocjene.

Bila bi najbolja učenica u razredu.

Znala bi kada treba pospremiti sobu.

Obavljala bi kućanske poslove.

Ranije bi se bila odviknula od pelena.

Sigurno ne bi radila stvari koje se meni

ne sviđaju (npr. valjala se u blatu).

Uredno i bez pomoći pisala bi domaću

zadaću na čistom stolu u čistoj sobi.

Da, i puno ranije bi izabrala

zanimanje kojim će se baviti.

Vidite kako bih ja bio bolji roditelj od ovih mojih. Još samo da napomenem, ako je tko zaboravio: KAD ODRASTEM, BIT ĆU PJESNIK!

“Petre, kad već toliko puta ponavljaš da ćeš biti pjesnik, onda napokon napiši nešto!”, drekne tata, umornim ali jakim glasom, punim živčanosti. Zgrabim bilježnicu i kemijsku s maminog pisaćeg stola te se stadem šepuriti praveći se važan pred Miom.

“I prestani mi uzimati kemijske!”, drekne mama te na trenutak stane s mazanjem kreme po kolaču i počne me šibati svojim opakim pogledom. Lijeno i bezvoljno iz pernice izvučem prvo što mi padne pod ruku, u ovom slučaju ljubičasti flomaster i odjurim u sobu. Prvo trebam pronaći inspiraciju za pjesmu. Tako rade pravi pjesnici. To može biti nešto što vidim, čujem, mirišem ili na bilo koji način doživljavam. Tako kažu pravi pjesnici.

Vidim krevet. Čujem kako jastuci padaju na pod. Mirišem mrlju od soka na posteljini. Osjećam okus prljave deke. Znači, moglo bi se reći da je moja inspiracija krevet. Sada trebam zapisati sve svoje misli o krevetu. Tako zapisuju pravi pjesnici. Onda mi preostane samo napisati pjesmu.

Pravi pjesnici možda jesu iskusni, ali njihovi savjeti za pisanje pjesme ništa ne pomažu. Već tri sata sjedim za bilježnicom i nisam napisao nijednu riječ. Za to vrijeme tata je popravio bicikl, mama ispekla kolač, a Mia igrala igre s prijateljima. Odjednom, skočim s kreveta i načrčkam nekoliko stihova na list matematičke bilježnice. Da ispadnem kao pravi muškarac, odnosno pjesnik, navučem košulju, zagladim kosu i odšetam do dnevne sobe.  Morao sam nagovoriti Miu i njene prijatelje da prestanu skakati po kauču, mahati jastucima i grickati čips. Nakašljem se i stadem čitati:

Ovo je krevetac,

smrdi u mojoj sobi.

Svake noći spavam

u mrljama od soka.

Da znam i umijem

napravio bi si drugi.

Naklonim se. Nitko nije bio pristojan, svi su popadali na kauč i stali se glasno smijati.

“Što je tako smiješno?”, upitam ih, a Tanja kroz smijeh izusti: ” Zar stvarno… spa…vaš u smrdljivom…kre…vetu?”

“Nije smiješno. Svejedno sam bolji pjesnik od vas”. Okrenem se i odem do kuhinje. U njoj je bio tata. Ustima punih kolača kaže: “Nastaviš li pisati tako glupe i neprimjerene pjesme nikada nećeš postati pjesnik”. Čak me i mama pričekala pred vratima sobe. Naljutila se što sam uvrijedio Miu i njezine prijatelje i za kaznu sam joj morao pomoći oko pospremanja dnevnog boravka. Osluškivao sam kako Miini prijatelji na putu kući šapuću o Petru koji piše blesave pjesme i spava u prljavom krevetu, no raspoloženje mi se ubrzo popravilo. Pronašao sam Tanjinu plavu periku, cvjetnu haljinicu i balerinke. Tada mi je sinula ideja.

Ako ne mogu biti pjesnik, onda ću biti pjesnikinja!

Gita Radiković, Šenkovec