Petra Vinković: Anđele

Topla ljetna noć. Bijela mjesečina joj krasi njeno, već prekrasno, lice. Dugo mi priča nešto, a meni samo njen glas žubori kroz misli i umiruje moje nemirno srce. Skreće svoj anđeoski pogled prema meni i smiješi mi se. „Slušaš li me ti uopće?“ Potpuno nježno izgovori bez imalo ljutnje u glasu. Slabašno se nasmiješim, a ona zamahne glavom. „Predivne su…“ Pogleda prema nebu i znam da govori o zvijezdama.

Ti si još divnija, vičem u sebi jer nikako to ne mogu prozboriti na glas. Dok ona gleda u zvijezde, ja gledam nju. Uživa u zvuku mora, a ja u njoj. „Hoćeš li učiniti nešto ludo sa mnom?“ Odjednom me upita, a ja skrenem pozornost. „Poznajemo se odmalena, jesam li te ikada odbio? Mislim nije da sam im izbora…“, zadirkujem ju, a ona me udari ramenom od rame. „Hej, nisam ja tako grozna prijateljica, znam ja ponekad biti i draga.“ , našali se, a u meni izazva onaj osjećaj.

„Spavajmo ovdje!“ Izjavi vedro kao da je to što je predložila najnormalnija stvar na svijetu. „Ovdje? Na plaži?“ Začudim se, ali nju to ne smete: „Pa da, nebo je vedro, a more je mirno i toplo je. Hajde, bit će zabavno.“ „Kako znaš da je zabavno? Možda…“, ušutka me stavljajući svoj kažiprst na moja usta. „Ako ne probamo nikada nećemo saznati. Onda?“ Samo joj se nasmiješim i priznam poraz, ali ipak nije me bilo tako teško nagovoriti.

„Dođi.“, brzo se ustane i povuče me za ruku te krenemo hodati po pješčanoj plaži držeći se za ruke. Hodali smo tako dugo u tišini, čuo se samo šum mora koje se lagano lelujalo. „Sjećaš li se kad smo bili mali pa smo skakali s one stijene? I ja sam onda…“, krenula je pričati, a ja sam ju prekinuo. „Slomila ruku, znam. Tada sam se na smrt prestrašio za tebe, mislio sam da sam te u tom trenutku izgubio.“ , glas mi je gotovo zadrhtao na samu pomisao.

„Hej, ja ću uvijek biti tu za tebe. Znaš, taj dan, bez obzira na to što sam slomila ruku, osjećala sam se tako slobodno. Trenutak kada nisam mogla izaći na površinu jer me je boljela ruka otvorio mi se neki novi svijet. Ovo ti nikada do sad nisam rekla, ali u tom trenutku vrijeme je stalo. Ja, ja se nisam uplašila. Osjećala sam se tako spokojno i kao da pripadam baš tom trenutku. Kao da sam još samo jedna kap vode u tom velikom moru.“

Tiho uzdahne pa se okrene prema meni: „Zato želim da mi nešto obećaš. Ovo obećanje je veće od svih do sad.“ Samo kimnem glavom jer stvarno ne znam što bi sad mogla reći. „Obećaj mi da, kada umrem, moji pepeo ćeš prosuti baš ovdje u more.“ Iznenadi me svojom izjavom pa okrenem n šalu: „Zaboravit ću ja to za toliko godina.“ Nasmiješio sam se, ali me ona gledala ozbiljno. „Samo mi obećaj.“ Shvatim da joj je to jako bitno pa joj kažem: „Obećavam.“  Naglo se nasmiješi pa me privuče sebi: „A sad me više poljubi jer znam da to želiš oduvijek.“ Nasmiješim se nevino i poljubim je, ali ona me kratko odgurne i kaže: „Volim te.“

Volim i ja tebe. Sada razmišljam jesam li joj to dovoljno puta u životu rekao. Sada kad okrećem vjenčani prsten oko prsta i pripremam se održati najveće obećanjem koje sam dao. Nisam ga zaboravio jer nije prošlo tako puno godina. Samo trinaest. Kao da je bilo jučer kad mi je rekla da me voli koliko i ja nju.

Ustanem te krenem otvoriti poklopac, a onda zastanem. Jesam li ju spreman pustiti? Nisam, ali i ovako i onako je već otišla sada je na meni red da učinim ono što sam trebao prije godinu i pol. Ono za što prije nisam smogao snage. Nemam ju zapravo ni sad, ali činim to. Bacam je u more gdje se osjećala kao da tamo pripada. Puštam je da leti s vjetrom kao što je uvijek činila. Bila je oliče anđela kojeg je Bog poslao na zemlju s razlogom. Vjerojatno ju je i uzeo k sebi s razlogom.

Stajao sam još koji trenutak tako u tišini slušajući žuborenje valova kada me prekinuo glasni cik. Zaletjela mi se u zagrljaj i ja sam ju podigao u naručje. Položila je svoj maleni dlan na moj obraz i igrala se s mojom bradom dok sam ja gledao u njene anđeoske oči. Ona je moja snaga koju mi je podario moj anđeo. Anđele, hvala ti.

Petra Vinković, Petrinja