Pavlina Grgurević: Srećonoša
Nastupila su gladna vremena za mene i moju obitelj. Oluje su uništile naš mali zemljišni posjed gdje sam uzgajao voće i povrće kako bih ih prehranio. Počeo sam razmišljati o tome da se otisnemo u svijet i nađemo mjesto gdje ćemo moći normalno živjeti.
Jednog toplog jesenskog dana to smo i učinili. Stavili smo svoje stvari u zaprežna kola koja je vukao naš vjeran konj Sivac i krenuli. Obišli smo mnoga sela i gradove. Često smo putem ostajali bez prilike da dođemo do hrane, pa smo gladovali. Jedne večeri dok smo u tišini gladni i iscrpljeni razmišljali što dalje, odnekud je došetao mali pas mješanac. Prišao nam je i tako razdragano mahao repom kao da se oduvijek poznajemo. Mislio sam da ga je glad dovela k nama. Nisam mu imao ništa za dati, pa sam ga tužno pomilovao po glavi govoreći mu o svem zlu koje nas je snašlo. Ne znam zašto, ali imao sam osjećaj kao da me razumije. Njegove velike smeđe oči isijavale su toplinu koja mi je zagrijala srce i odlučio sam da taj mali stvor postane dio naše obitelji. Nazvali smo ga Laki, nešto kao Srećko, jer je zbilja usrećivao svojom privrženošću.
Otkako je Laki ušao u našu obitelj, sve je nekako čudesno krenulo. Pronašli smo svoj novi dom u Neretvanskoj dolini, ja sam se zaposlio i dobivao napojnice koje prije nisam mogao ni sanjati. Mogao bih reći da smo počeli živjeti u pravom blagostanju. No nisam zaboravio na muke koje sam prošao, suosjećao sam s nevoljnicima kakvi smo i sami bili. Pomagao sam im koliko sam mogao i shvatio koliko je važno da si ljudi međusobno pomažu.
One večeri kada se Laki prvi put pojavio, njegove oči pune ljubavi i razumijevanja potaknule su u mome srcu nadu koja je dala snagu da se izborimo za svoj novi bolji svijet.
Pavlina Grgurević, Pula
