Nikolina Antić: SOBA OGLEDALA

Osveta ne narušava mir onome kome je upućena.
Ona oduzima dah osvetniku.

Ona upuhuje srdžbu u tvoje napete alveole, spremna izbušiti ih kad zadržiš sapu, uživajući u pogledu na one ispod sebe.

Samo što u životu nema ispred, iza, prijeko, u raki ni iznad.
U sobi si ogledala.
Zašto pogledom zvjeraš za drugima?
Zašto odbijaš vidjeti?
Zar se sebe bojiš?
Zar se bojiš da će netko iskoristiti tvoje slabosti, tvoja djela, tvoju toplotu, objede, tvoje poglede, razočarenja, tebi upućene kritike, samoću, tvoja kolebanja, izostanak, bivše simpatije, sveprisustvo u tješenjima, porotu koja ti presuđuje, tvoju kuću i samokritičnost, mane?

Zašto si planirao, a ne proučavao? Zašto nisi sebe mijenjao mjesto da si abocirao tuđe živote?

Nisi li čuo..?

Osveta meandrira genskim prečicama i putešestvijama sve dok to više nije tvoj ustroj.
I kad tvoj DNA izvrši debelaciju nad samim sobom, kao nad najvećim neprijateljem, znaš da si se, osvećujući sebe, osvetio sebi; zastori na jedinom paru očiju ostali su zakračunati – kad se nisi u sebe uzdao – i kako bi se osvetio kad ne vjeruješ u vlastito, a svi drugi nose u sebi komad tebe, dakle komad Onoga?

Krivnju ne potiskuj, ova se vrata ne otvaraju guranjem.

Nisi li čuo? Saznat ćeš sada…

Samoobrana ne razara spokoj onoga kome je posvećena.

Nikad ga nije ni bilo.

Konačno,
zašto osvećuješ sebe u sobi ogledala?

Nikolina Antić, Zagreb