Moj zavičaj Božjakovina
Božjakovina, maleno mjesto nedaleko Zagreba, nekadašnji poljoprivredni raj Hrvatske sada zaboravljeno mjesto kojem je ostala samo prelijepa i zanimljiva prošlost.
Vraćanjem u prošlost ovog malenog mjesta saznaje se prošlost duža od većine ostalih hrvatskih mjesta. Povijest ovog malenog mjesta započinje davno u doba templara kada je jedan red pod imenom Božjaci poslan da štiti ovaj predio zemlje. Oni su stvorili i stalno naselili ovo područje davno u 12. stoljeću. Prvobitno naselje je izgorjelo u sukobima no dobilo je novu nadu za vrijeme župana Kračuna u 13. st. otkada nije uništavano. Veliku ulogu u položaju ovog malenog mjesta imali su i Tahyji, Berislavići, Jankovići, Zrinski i Draškovići. Naselje je prelazilo iz ruku jednih plemića u ruke drugih preko udaja, borbi za mjesto te kratkotrajnih obiteljskih ratova. 1896. godine počinje zlatno doba na imanju Draškovića, otvara se Ogledno poljoprivredno dobro, jedno od najnaprednijih u to doba, a 10 godina kasnije otvara se i Botanički vrt. Nekadašnji ponos i dika male Božjakovine. Polovicom 20. st. dolazi do iznenadnog zatvaranja poljoprivrednog dobra zbog nedostatka novčanih sredstava zbog tadašnje vlasti države. Novi sjaj Božjakovini pokušao je vratiti Motel otvoren 1970. g. gdje je rado zalazila tadašnja politička, sportska i zabavna klijentela, no kao i sve ostalo dobro i to je ubrzo nestalo. Domovinski je rat zatvorio Motel, a zaposlenici su zauvijek ostali bez posla.
Današnja Božjakovina samo je bijedan odraz svoje prelijepe prošlosti. Nema više poznatih, nema više poljoprivrede, nema više Draškovića, Zrinskih i Tahyja, ostale su samo ruševine zgrada koje strše poput vječnih spomenika na slavne, na lijepa vremena i na bolje ljude. Nitko više ne pita, nitko više ne priča, svi su zaboravili, svi su odustali od tog prelijepog prirodnog dragulja. Pitate se što je s ljudima tog divnog kraja, odgovor je jednostavan, nema ih, umrli su, mali dio koji je ostao, živi od svoga rada te pomažu u obližnjem selu na preostalim imanjima. Nažalost, kao zlatno doba ovog kraja, koje je prošlo, tako je i umrla osoba koja mi je ispričala povijest, moja prabaka, osoba koja nije imala nimalo škole i obrazovanja. Rođena davne 1929 g. prošla je bila sve, od toga da je skupa sa svojim roditeljima bila kmet na župnom dvoru nedaleko Božjakovine, do toga da se udala mlada u Božjakovinu, rodila mog djeda, radila na poljoprivrednom dobru, radeći stekla znanja o prošlosti i na kraju tu divnu povijest prenijela na mene i svu ljubav koju je osjećala prema tome malenom mjestu, nažalost i kuća u kojoj je ona nekada živjela ruševina je koja me svaki put podsjeti na prošlost i na ljude koji su tu bili. Ona i Božjakovina ostat će vječno u mojem srcu i mislima.
Ana Pivar, 3.a
Privatna gimnazija i ekonomsko-informatička škola Futura s pravom javnosti, Zagreb
