Mirna Rajlić: Grad sveg dobrog
Zaspala sam i otišla negdje, ali bilo je lijepo, čarobno i gdje god pogledam sve šareno. Hodajući ovim čudnim gradom vidjela sam lijepe vile i dobre vukodlake. Kuće su bile karirane i pjevale su dječje pjesmice.
Došla sam u centar grada, barem su mi tako rekli trolovi. Imali su duge brkove sa slatkim mašnama. Mašne su bile velike i imale su smajliće koji su se smijali. Kosa im je bila kovrčava, ali je bila u punđama koje su bile kao velike bundeve.
Išla sam kroz planinu Padinu, bila je velika i naopaka. Vrh joj je bio u jezeru šećera, ljubičaste boje, Njam!
Na nebu, ugledala sam jednoroge. Bili su veliki i nasmijani. Skakali su po dugama. Njihova koža bila je u svjetlucavo duginim bojama. Rogovi su im bili čarobni, stvarno, stvarali su torta – oblake. Pozdravila sam ih i oni su mi stvorili tortu.
Uzela sam tortu i poletjela sam. Leteći, čula sam svoju budilicu. Pustila sam tortu – oblak i uletjela u šećerno jezero i završila natrag u svojoj sobi. Lijep je to bio grad, zar ne?
