Marijana Đukić: Ne zamjeri

Ne zamjeri što opet kasno ti pišem, još jučer smo se skupa smijali.

A dugo ti već pisala nisam.

Kad bih ti rekla da mi fališ, bi li me čuo?

Rađamo se da bi umrli, da znam, paradoks života, znam,

Ali, fališ mi!

Stoički podnosim godine tišine, skupljajući hrabrost da ne osjetim gnjev,

Ptičice me i dalje jutrom bude,

Ali bez tebe jutra nisu ista!

Zaborav mi te uzima, previše dana se niže.

I, kad te poželim vidjeti, slike u mislila iščeznu,

Kad te poželim zagrliti, ruke se oduzmu,

Tako želim da si tu, da me pogledaš osmijehom,

U zelenilu naših livada,

Tamo gdje smo se skupa igrali..

I počnem plakati,

Jer godine su uzele svoj danak,

Dok ti snivaš spokojan.

Poželim te vidjeti u snu, neće san na oči,

Poželim ti čuti glas, čujem samo tišinu,

Nesnosnu tišinu, pretihu, zaista..

Tvoj posljednji lik još mi na vjeđama sniva urezan,

Kao vječna uspomena na moga slavuja.

Ljubav!