Marija Andjela Marić: Nastanak Plitvičkih jezera
Davno, davno prije, dok se za Zemlju još uvijek mislilo da je ravna ploha, postojala je jedna vila. Ali ne, ne bilo kakva vila, već čuvarica čitave močvare i bića koja su se nalazila u njoj. Anika, zlaćane kose i očiju zelenih poput smaragda. Svojom bi blizinom svakome zapela za oko, pa tako i princu Antoniu, idućem prestolonasljedniku. Njegovo je kraljevstvo bilo odmah uz močvaru, a ta je dva potpuno različita svijeta dijelio samo jedan stari most. Kako se pričalo da je močvara odurno mjesto, puno krvoločnih bića, bilo je zabranjeno uopće pomisliti na odlazak ondje. No zabranu je najslađe prekršiti, zar ne?
Tako je princ Antonio, u toku noći pobjegao iz dvorca te se zaputio prema toj zloglasnoj močvari. Hodao je i hodao kroz noć, pa po prvi put ugledao Aniku. Bila je to ljubav na prvi pogled. Razgovarali su, trčali pod mjesečinom, smijali se i uživali jedno s drugim. Sve dok ih nije obasjala prva zraka Sunca. Antonio je znao da mora poći, ali je obećao vratiti se kad god bude mogao.
Izbivao je iz dvorca sve češće i češće samo kako bi ju vidio. Kraljici se nije svidjelo kako njezin sin izbjegava kraljevske obaveze. Kada je saznala da se nalazi s nekakvom vilom iz močvare, potpuno je pobjesnjela. Ta joj spoznaja nije dala mira, jer kako bi njen sin, uzvišeni kraljević mogao biti s kojekakvom vilom? Ipak, sinula joj je ideja.
Kada se Antonio opet izvukao iz dvorca kako bi pošao kod svoje drage, ispred mosta ga je čekala raskošna kočija. Nekoliko sekundi je treptao u čudu, gledajući majku kako mu prilazi s osmijehom.
-Sine moj jedini, evo ja sam ti spremila malo iznenađenje! Ideš kod strine, na dugi odmor, i da naučiš izvršavati svoje obaveze – rekla mu je te ga poslala na to putovanje.
Protivio se, no znao je da nema koristi svađati se s majkom te je teškog srca pristao u nadi da će se ubrzo vratiti svojoj dragoj. Dani su postojali sve kraći, no Antonio se nije vraćao. Anika s boli u srcu, mislila je da mu se nije štogod dogodilo. No što je više mislila, to je postajala sve zgroženija, jer što ako je otišao s drugom? Mlađom i ljepšom? Nije htjela ni sa kim razgovarati te se popela na uzvišeni dio zemlje iznad močvare. Plakala je, vrištala i tugovala no on je samo nestao bez traga. Kako su joj tekle suze, tako su popunjavale svaku udubinu na zemlji dok nisu stvorile malo jezerce. Polako jezero je postajalo sve veće, pa se počelo i prelijevati preko uzvisine na kojem je bilo.
Nakon dvije godine, kada je Antonio napokon napunio osamnaest, vratio se. Tražio je Aniku i nije odustajao, no iza nje je ostao samo veliki slap što se prelijevao i popunjavao druga jezera, pa i tu veliku, zloglasnu močvaru.
Marija Andjela Marić
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić
