Leona Kablar: Teta čistačica
Bila sam ispred velike nepoznate zgrade. Otišla sam unutra. Neke žene su me čudno gledale. Svi su imali maske preko usta. Jedna starija žena mi je rekla: “Oprostite gospođo, ne smijete biti u školi zbog epidemioloških mjera, što trebate?” Nisam ju ništa shvatila, osim da se nalazim u školi. Rukavice za čišćenje su mi virile iz torbe pa me upitala:”Oh, pa jeste li vi došli zbog posla?” Nisam znala što da odgovorim, pa sam kimnula glavom.
Dala mi je opremu za rad i rekla da pođem za njom. Odvela me u blagovaonu. Uzela je neki papir i pitala me kako se zovem. Problijedila sam. Nisam se mogla sjetiti svog imena. Izmislila da se zovem Ana. Rekla mi je da počistim podove pa da ju zovem kad završim.
Kad je otišla, sjela sam. „Pa što je ona mislila, da ću raditi?“ Došla je neka mala djevojčica. Pitala me: “Jeste li vi nova teta čistačica?” Rekla sam da jesam. Ispričala sam joj da dolazim iz Izraela. Tamo sam jednoj obitelji bila kućna pomoćnica. Pitala me kako se zovem i kako sam došla ovdje. Odlučila sam biti iskrena i rekla sam joj da se stvarno ne sjećam. Pogledala me čudno i uzviknula: “Molim, pa kako ste dospjeli do Pule? Zar u Izraelu nema korona virusa?” „Što? Kakvog virusa?“, više mi ništa nije bilo jasno. Djevojčica mi je rekla da mora ići na sat, ali da će se ubrzo vratiti.
U međuvremenu je došla ona starija žena koja mi je dala zadatak. Ljutito je rekla: “Pa što ti radiš?! Rekla sam ti da počistiš podove, što si ti radila svo ovo vrijeme?” Odgovorila sam joj da se po ovako tmurnom vremenu ne smiju čistiti podovi jer vještice mogu baciti kletve na mene. Pogledala me kao da nisam normalna i rekla mi je da ako ne želim raditi slobodno mogu otići. “Naravno da želim raditi”, ljutito sam odgovorila! Rekla mi je da moram staviti masku na lice i da odmah krenem čistiti.
Počela sam samo zato što sam čekala onu malu djevojčicu. Nadala sam se da će mi ona pomoći sjetiti se tko sam. Došla je. Njoj isto ništa nije bilo jasno. Pitala me imam li prijatelje. Rekla sam da baš i ne. Nije znala što da me pita. Jedan dječak je prolazio hodnikom i ona je uzviknula: “Rafael!” „Rafael?“, to me podsjetilo na Rafija. Sjetila sam se. Radila sam za jednu obitelj koja je imala malog vragolastog sina Rafija. “Rafija?” – upitala me. Rekla je da joj je to ime jako poznato, kao da je iz nekog filma ili lektire. Kada je spomenula lektiru, sjetila sam se svega. Zovem se Latifa i znam da je moj šef bio pisac i svaki dan bi pisao u bilježnicu pa bi od toga napravio knjige za mladež. Zahvalila sam se maloj djevojčici i rekla sam da se brzo moram vratiti. Sljedeće jutro probudila me šefica i rekla da brzo očistim kuhinju. Bila sam u svom krevetu i shvatila da je sve to bio samo san!
Leona Kablar, Pula
