Leon Bišćan: Kako je nastao Vrebar
Nekad davno, u bukovoj se šumi izlegao jedan zmajček, a ime mu je bilo Pozojček. On je bio posljednji zmaj koji je preživio rat ljudi i zmajeva. Bio je to rat uzrokovan pobunom dobrodušnih zmajeva jer su ih bogati veleposjednici koristili za borbe i osvajanje novih posjeda. Zmajevi u tome više nisu htjeli sudjelovati, ali ljudi su u tom ratu bili nadmoćniji. Pozojčekovi su ga roditelji, prije nego što su bili ubijeni, sakrili duboko u šumu. Pozojček se tek izlegao, a bez roditelja nije znao ni stati na noge.
Jadan je Pozojček ležao u travi jako, jako dugo, sve dok ga jedan dan stari seljak koji je šumu došao po drva nije spazio da leži u travi. Odnio ga je k sebi, na sigurno, prije nego ga vidi netko od ljudi tko je još ljut na zmajeve. Seljak se dobro brinuo za Pozojčeka. Hranio ga je i učio svim znanjima za koja je mislio da su roditelji zmajevi davali svojoj djeci. S vremenom je Pozojček sve više rastao i rastao, a time i njegov apetit. Ne samo da je zauzeo gotovo cijelu štalu, već je pojeo i sve sijeno i kukuruz koje je seljak imao spremljeno za svoju stoku. Seljak nije više mogao tako živjeti pa je teška srca odveo Pozojčeka u šumu. Za rastanak ga je nježno pomilovao po glavi i otišao. Pozojček je bio naučen da mu seljak daje hranu i sam nije znao loviti ni pronalaziti hranu. Popeo se na visok brijeg s kojega je mogao vidjeti seljakovu kuću. S tugom je gledao prema njoj i danima se nije micao s toga mjesta. Glad ga je sve više preuzimala. On je klonuo i uginuo.
Nakon puno godina seljakova djeca koja su išla rušiti bukve u šumu naišla su na jednu veliku kost. Bilo je to jedno Pozojčekovo rebro. Od tada su govorili da idu u rebro svaki put kada bi išli na taj brijeg. Stoljećima kasnije taj je naziv bio prilagođen novim načinima izgovora i novim riječima pa sada, kad netko ide na taj brijeg kaže: „Idem na Vrebar.“
Leon Bišćan
OŠ Milana Langa, Bregana
Mentorica: Valentina Mahović
