Napiši pjesmu ili priču koju i objavi knjigu svoju!

Klara Peruško: Check-aj me

Ležeći u krevetu ispod debelog prekrivača surfala sam internetom. Svako toliko bih morala gurnuti glavu kroz jednu rupicu kako bih uhvatila malo zraka. Kroz otvoreni prozor, dopirala je tišina. Mjesec je već odavno obasjavao grad. Bilo je kasno. Današnje vijesti koje sam pogledala nakon ručka zainteresirale su me sam pa sam htjela istražiti o čemu je riječ a i nakratko sam pogledala fotografiju svoje simpatije koju je jučer objavio. Naime, živim na Peacelandu. Na svijetu postoje još samo dva kontinenata, Foggland i Richland. a mi smo točno između njih. Nedavno je Richland pokušao napasti Foggland. Njihov pothvat, propao je i otad su u vrlo nestabilnim odnosima. Često, na nacionalnim televizijama, komentiraju uvredljive poruke i smajliće koje si premijeri neprestano šalju. Uglavnom, nekoliko mjeseci prije pokušaja napada Foggland je napravio prvu elektromagnetsku bombu, a sada ima jako dobar motiv za baciti ju na Richland.

Ujutro me majka zatekla baš onako kako sam zaspala, s mobitelom u rukama.

  • Ovo je neuobičajeno. Nikad te nisam vidjela da koristiš svoj mobač. Moram reći tati. Bit će tako ponosan. Spremi se za školu. Krećemo za dvadeset minuta – završila je monolog i ushićeno izašla iz sobe.

Ne koristim često svoj mobitel. Nisam zaluđena trendovima. Dok me majka vozila u školu skupila sam hrabrosti da joj kažem ono što sam čula.

  • Mama… – duboko sam udahnula.

  • Što ako Richland pogodi baš nas i sve nas ubije ili svi ostanemo bez struje ili uzrokuju toliki potres da se razina mora podigne i stvori se tsunami koji će nas sve potopiti ili…

  • Ne budali. Da sam znala da ćeš to googlati, već bi ti oduzela mobitel. Vidiš kako ti loše utječe na mozak, a uostalom mogla bi mi lajkati novu sliku na Checkbooku. Krasno ispala u ružičastoj pregači.

  • Mama gledaj kuda voziš molim te.

Nastava u školi odvija se na tabletima i računalima. Ploče, krede, knjige i pisane testove su već odavno ukinuli. Zvonilo je za veliki odmor. U kantini, djeca naručuju i plaćaju svoju marendu ili ručak preko mobitela. Hrana gospođe Gnjus nije bila baš najukusnija, ali nitko nije obraćao pažnju jer su svi bili zaokupljeni tipkanjem po mobitelu. Dopisuju se, šalju digitalne slike, videa i zvučne poruke iako sjede jedan pored drugog. Svoj sam sendvič izvadila iz torbe i otišla do školske knjižnice. Tamo je radila jedna starija gospođa, kratke sijede kose s kockastim naočalama zbog kojih je izgledala strogo i namrgođeno. Ona je bila jedina osoba koju sam poznavala da ima mobitel s tipkama i koja je znala kako se zove stvar s ispisanim listovima papira uokvirena koricama. “ZATVORENO”, velikim je slovima pisalo na papiru zalijepljenom na vrata knjižnice. Rukopis je bio jedva čitljiv, kao da je netko pisao lijevom nogom. Ispod je sitnim slovima pisalo “Svoju lektiru sada možete pročitati na internetskoj stranici e-lektire”. Bilo mi je žao gospođe Bookword. Voljela je brisati prašinu sa starih knjiga i slagati ih na police iznova i iznova, a sada vjerojatno mora slagati pokvarene školske tablete u računalnom tajništvu.

Kući sam morala ići pješice. Dok sam hodala ulicom, svatko je gledao u svoj dlan, odnosno u mobitel kojeg su držali. Prolazila sam pored poznatog mladenačkog kafića. Za jednim stolom, sjedile su četiri djevojke i dva mladića. Možete samo misliti koje su divne i ugodne razgovore vodili preko Chatagrama i Checkbooka.

  • O moj Bože Lidia kao si mu mogla dopustiti da objavi sliku sa tom umišljenom kozom. Pa nije ti ni do koljena.

  • Znam, a i pametnija sam od nje. Jučer je svima poslala sliku svojeg ručka i stavila hešteg zdrav život i hashtag voćna salata od rajčice.

  • Ajme kako je glupa. Kako rajčica može biti voće? Pa raste pod zemljom, a ne na stablu.

Sama izjava da rajčica raste pod zemljom me nasmijala. Na moju sreću ni na moj smijeh nisu podigli pogled s mobitela. Stigla sam kući baš u vrijeme dnevnika. Ostavila sam školski tablet u sobi i unatoč majčinoj zabrani stala iza vrata i prisluškivala što je gospođa s vijesti govorila:

  • Pripremite se za najgore iz pouzdanih izvora, saznali smo da Foggland planira svoj napad točno za…

  • Kvragu! Susjed mi je opet ukrao sve zlatne novčiće i to na sto osmom levelu! Sada će on vidjeti.

Zbog očevog uzvika nisam više mogla čuti što su govorili na vijestima.

Sutradan u školi, učiteljicu je iznerviralo moje konstantno lupanje prstiju o stol pa me pozvala da popričamo nakon sata.

  • I tako će baciti bombu, a mi smo točno između njih i sve će otići ka-buuum! – uzbuđeno sam joj objašnjavala.

  • Nema razloga za brigu. Padom te bombe ne dolazi do eksplozije. Ne mogu se sjetiti kako se ono zove, ali mislim da ima veze s magnetom ili tako nešto slično. Aha, elektromagnetska bomba! U nekoj knjizi iz fizike sam pročitala da ta bomba ispušta elektromagnetske impulse od kojih svi električni uređaji prestanu raditi. Što znači opća katastrofa! Jedina pozitivna stvar je da će doći do prevelikog zračenja pa će i mobiteli prestati raditi.

  • Pričaš gluposti! Sasvim si pošašavjela od tih tvojih knjiga. Slušaj se što govoriš, pa potpuno su ti isprale mozak! Živi u skladu s vremenom inače će ti ubrzo zatrebati ozbiljna pomoć… – rekla je učiteljica, okrenula se i napustila učionicu.

  • Ja sam pošašavjela? Pa ona vjerojatno niti ne zna u kojem stoljeću živimo! – promumljala sam i udarila o stolicu koja mi se našla na putu.

Ostatak sam dana provela u tišini. Pogledala sam kroz prozor sobe. Ljudi na tramvajskoj stanici, pješaci koji prelaze cestu, ljubavnici  na klupicama, vlasnici pasa, djeca u parku pa čak i njihove majke. Svi su na mobitelima. Osjećam se usamljeno. Od kad sam živa nisam uspjela vidjeti onu ljudsku povezanost kakvu opisuju u starim knjigama ili filmovima. Nekad se zapitam bi li moji roditelji uopće marili da mi se nešto dogodi? Bila sam iscrpljena. Legla sam u krevet vrlo rano i nedugo zatim zaspala.

Rano ujutro probudio me veliki žamor. Otrčala sam do prozora i vidjela gomilu ljudi na ulicama. Svatko je držao svoju ruku s mobitelom u zraku što je više mogao. Zaputila sam se u dnevni boravak koji je bio prazan. Izašla sam na hodnik zgrade. Vrata svih stanara bila su otvorena, a svako toliko bi netko projurio iz njih i otišao u nečiji drugi stan. Bilo ih je smješno gledati. Kao muhe bez glave. Tad je brzim hodom naišla moja majka.

  • Mama što se događa, gdje je tata?

  • Šuti, nemam vremena. Evo uzmi ovaj mobitel i kreni tražiti signal ma što bilo.

  • Ali mama isključen je. Kako da ga uhvatim ako…

  • Samo kreni!

Sada mi je sve  bilo jasno. Bomba je bačena. Vjerojatno tijekom noći. Odlučila sam potražiti oca. Otišla sam do jednog kluba gdje se igraju arkadne igrice. Ušla sam unutra i tamo nije bilo žive duše. Skrenula sam iza ugla gdje se nalazio servis informatičke opreme. Iznenadila sam se kad sam vidjela red ljudi dug nekoliko metara. Svi su se nadvikivali, prostačili i gurali se. Čak sam ugledala stari bračni para s trećeg kata, a iza njih je na sav glas vikao moj otac! Nisam ni htjela pokušati razgovarati s njim jer bi me vjerojatno samo ignorirao.

Sljedeći tjedan u školi nije bilo većine učenika i nastavnika. Nastave nije bilo. Jedino je učiteljica informatike cijeli školski sat pokušavala “oživjeti“ svoje računalo. Prvih je dana u gradu bila tolika panika da nisam mogla čuti vlastite misli, a sada je na ulicama vladala zastrašujuća tišina. Kod kuće, majka i otac su se ponašali kao da su pali u depresiju. Nisu radili ništa, bilo im je teško dići se iz kreveta, a majka više nije ni kuhala. Kao da im je cijeli život ovisio samo o mobitelu i kao da im je to bio jedini razlog za živjeti! Pokušala sam pričati s majkom:

  • I mama vidiš li kako je divan dan?

  • Kako li ću sada pronaći one ljubičaste cipele i onu divnu haljinu? Kako ću znati tko me zapratio na Chatagramu i koliko lajkova imam? A tek ona drama između Marry i Winstona?! Danas su trebali službeno objaviti sliku svojeg prekida.

Primijetila sam suzu koja se polako slijevala niz njen obraz, ali bila sam uporna.

  • Pa mogle bismo otići do trgovine da kupiš te cipele, a i mogli bi smo posjetiti te tvoje prijatelje i pitati ih što se dogodilo.

  • Ma kome se još to da? To je za luzere. Rađe bih provela vječnost pokušavajući upaliti mobitel, nego otišla u trgovinu s onim jadnicima.

Očito je na meni bilo da se naviknem kada se oni već nisu mogli pomiriti s činjenicom da je tako kako je.

Prošlo je pola godine, a ljudi su još usavršavali svoje socijalne vještine. Otvorili su se nove diskoteke, kafići, sportski klubovi i razne radionice. Tu i tamo se dogodi da netko iz navike posegne za svojim džepom da izvadi mobitel, ali je puno bolja situacija nego što je bila prije. Otišla sam s mamom do shopping centra i na moje je iznenađenje bilo je puno više ljudi, nego što sam mislila. Kada sam stigla kući, majka je napravila ručak za sve susjede u zgradi. Pričali su i smijali se nekoliko sati! Otišla sam do prozora. Ljudi su razgovarali na tramvajskoj stanici, pješaci mahali vozačima automobila, ljubavnici su se zaljubljeno držali za ruke, vlasnici su se igrali sa svojim ljubimcima, djeca u parkiću su se družila dok su se njihove majke smijale. U školi je ponajprije bilo malo teže zbog ponovnog učenja pisanja i čitanja, ali ubrzo su se svi navikli. Stekla sam puno novih prijatelja. U školskoj kantini napokon vladaju smijeh i urlanje djece. Školska knjižnica se opet otvorila. Odmah sam ju posjetila i s radošću pozdravila gospođu Bookword koja je neumorno prelistavala knjige. Dok sam hodala kući primijetila sam neznance koji bi mi mahnuli ili me pozdravili. Pošto mobiteli, laptopi, televizije i tableti više nisu radili, ljudi su naišli razne načine kako se zabaviti i trošiti svoje vrijeme. Nikad nisam vidjela grad tako živ! Prolazila sam pored onog kafića koji mi je bio na putu do kuće. Bio je prepun tinejdžera različite dobi. Konačno sam uživo ugledala sam svoju simpatiju kako izlazi iz kafića. Došao je do mene i dao mi mali žuti papirić na kojem je pisalo “ Check-aj me na klupici u parkiću u pet : )” Imala sam osjećaj kao da će mi srce iskočiti koliko je snažno lupalo. Čekala sam ga u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu dok ga nisam ugledala kako mi se približava iz daljine. U glavi mi je vladala oluja misli i riječi koje bi trebala izreći.

Klara Peruško, Pula

Svaki cent je itekako značajan!
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori