Napiši pjesmu ili priču koju i objavi knjigu svoju!

Klara Majer: Iznenadna ubojstva

Godina je 1943. U Londonu vlada okrutna i mrzla zima. Prosinac je, a uskoro će doći i Nova godina.

U filmskoj industriji Westeldale vladala je opća panika. Bio je to pravi kaos jer je za navečer bila organizirana premijera najnovijeg filma. Kazalište se trebalo ukrasiti, očistiti, postaviti izvan dvorane stolove i stolce gdje će gosti popiti neko piće… Direktor filma je Simon Beckett. U policijskoj postaji je pozornik upitao pametnog detektiva hoće li s njime otići na premijeru novog filma:
– Detektive Williams… biste li vi možda danas navečer sa mnom išli na premijeru novog filma? Ne znam točno kako se zove, ali mora da ste već vidjeli po gradu mnoštvo plakata i pozivnica. Radi se o najuspješnijoj filmskoj industriji Westeldale! A, uostalom, mislim da će doći i Reilley, tako da nećemo biti sami – upita ga pozornik Taylor, detektivova desna ruka.
– Hmm… – promuca detektiv – zapravo i ne znam baš mogu li doći jer moram još neke papire za srediti u postaji, ali…
– Znači može, idete! Nađemo se ispred ulice High Street 15 u pola jedanaest. Doviđenja!
– Čekaj, stani! Nisam rekao da idem! – no, gotovo je. George Taylor je već otišao. – Ahh…Sada ću morati doći. – uzdahne.
Kazalište u mračnoj ulici High Street se isticalo od ostalih građevina iz mraka. Taylora nije bilo kada je Williams došao, pa je odlučio pričekati pozornika vani jer oduvijek nije podnosio buku. On je inače, kao i većinom svi ostali detektivi iz drugih postaja bio točan, za razliku od Georgea koji je kasnio. Kada je zvono otkucalo jedanaest sati, a njega i dalje nije bilo, ušao je unutra. Taman nekoliko trenutaka kasnije je došao i „gospodin kasnilac“.
– Oprostite što kasnim, to je stvarno moj krivica. Oprostite mi…
– Ma nema veze. – detektiv zapravo u sebi niti nije baš tako mislio jer je bio pomalo ljut što će potrošiti vrijeme na takve besmislice. – A gdje je Reilley, rekao si da će i on doći?
– Paa…
– Dobro, znam o čemu je riječ.
Tada je na pozornicu došla gospođa White, glavna pomoćnica uglednog i vrlo pristojnog ravnatelja te direktora industrije, starog gospodina Becketta te ga je predstavila i pozvala da kaže nekoliko uvodnih riječi prije toliko iščekivanog filma:
– A sada vam predstavljam direktora filma, Simona Becketta!
Nije došao na pozornicu, što je ljudima bilo doista čudno. Rekla im je da ga još malo pričekaju, ali kada je već prošlo više od deset minuta, najavila je gostima da se ispričava i otišla ga potražiti. On je inače jako točan, pa nije imala ideju gdje bi bio u to vrijeme i kako je mogao zaboraviti. Znala je da mu to puno znači, jer ipak, on ovdje radi već više od trideset godina. U jednom trenutku su se svi gosti, a bogme i policajci veoma prestrašili kada su čuli krik, za kojeg su znali da je od pomoćnice White koja ga je upravo otišla potražiti. Čuli su samo ovo:
– Ne…! Simon! Simon! Ne! – i onda je nešto palo na pod.
Detektiv se ustao i s Taylorom otišao vidjeti što se događa. Reilley je ostao u dvorani i smirivao ostale goste koji, kao ni on, nisu znali što se događa. Prije odlaska, detektiv je rekao svima na brzinu:
– Ja sam detektiv Lucas Williams i čini mi se da ću ja riješiti ovaj slučaj ubojstva. Molio bih vas da nitko ne odlazi i da pričekate na svojim mjestima.
Nakon toga su odmah pohitali gore na kat zgrade od kuda su čuli krikove i pad nekog predmeta. Jednostavno nisu očekivali da će se u ovoj svečanoj noći dogoditi ubojstvo ili pak samoubojstvo…
– Taylore, zovi doktoricu Richards, odmah! Mora procijeniti stanje pomoćnice, je li se samo onesvijestila ili je riječ o prirodnoj smrti. A za gospodina je Becketta očito da ga je netko ubio, ali moramo znati procjenu doktorice o uzroku smrti, to jest gdje je metak prošao.
– Da, na zapovijed!
Doktorica se odmah spremila i došla. Dotle je pomoćnica White došla k sebi i bila je već pri svijesti.
– Dobra večer! – pozdravi ih doktorica Helen i odmah se primi posla oko mrtvaca. – Znači da, kao što sam već pretpostavila čim sam ga ugledala, metak je prošao kroz srce i na drugu stranu izašao van. Pogledajte, tamo je metak.
– Dobro. Slobodno Vi nastavite.
– Čekajte malo. Pa tu nije samo jedan metak, već dva! Drugi je najvjerojatnije okrznuo žrtvinu glavu, što pokazuje ovaj dio kod lijevog oka. Ima dosta malo krvi na tom dijelu. Nisam baš sad u sve posve sigurna, ali poslat ću Vam izvješće nakon detaljnijih pretraga i obdukcije. Evo, tijelo je sada slobodno pa ga možete odnijeti u gradsku mrtvačnicu! To bi bilo sve.
– Hvala Vam što ste tako brzo došli, u ovo doba noći. Doviđenja!
– Nema na čemu, detektive. Doviđenja!
Kasnije, oko ponoći, svi su se zaputili kući. Sljedeće jutro će krenuti istraživati ubojstvo.
– Da čujem Williams, o čemu se radi?
– Pa inspektore… Znači žrtva je Simon Beckett, direktor filma čija je premijera trebala biti jučer navečer, ima sedamdeset godina. Zatim poveznica između njega i ostalih glumaca je Cecil Beckett, njegov brat.
– Ooo… Tu već ima nečega! A drugi glumci? Imena? Jeste nešto saznali?
– Ne još šefe, ali ja i George ćemo se sada zaputiti natrag u industriju da porazgovaramo s njima. George, idemo!
– Da, odmah!
U filmskoj industriji su se svi okupili u pola deset. Detektiv je stigao. Prvo se zamislio, malo promotrio sumnjivce pa krenuo odrađivati svoj zadatak. Pozdravio ih je sve i pitao ih da mu se predstave:
– Može li mi sada netko predstaviti svakoga od vas? Eto, recimo da Vi započnete.
– Aha… Ja sam Cecil Beckett, Simonov brat. Ovo je Giorgio Cavollini, Lucia White, nju ste već bili upoznali, Nadia Ford, Martha Haskings, Nya Yang i Paul Smith.
– Shvaćam. A jeste li se razdvajali za vrijeme govora gospođe White?
– Koliko se ja sjećam, svi smo bili zajedno i čekali da Lucia pozove Simona na pozornicu. Zar ne? Kada bi on završio govor onda bismo mi također izašli na pozornicu i ukratko se predstavili. – kaže Martha.
– A može li mi još netko potvrditi da ste svi u tome vrijeme bili zajedno?
– Ja se sjećam da nam je Giorgio javio da mora nešto uzeti u svojoj torbi kao Nadia i Paul. – kaže Nya.
– Ajme, da. – oprostite, ovo je stvarno bio šok za mene.
– Kada ste zadnji put vidjeli gospodina Becketta živoga?
– Jučer, oko jedan popodne, nakon ručka u hotelu.
– I je li se nekako čudno ili neuobičajeno ponašao? Možda zabrinuto, tužno?
– Ne, bio je sretan i nasmiješen cijelo vrijeme. – kaže Cecil.
– Da, to bih ja rekla.
– Rekli ste da odsjedate u hotelu. To je hotel preko puta kazališta ili?
– Tako je; Empire Hotel.
– Je li postoje neke osobe koje nije volio ili s kojima nije imao dobar odnos?
– Ne bi baš rekla. Bio je jako uljudan, pristojan, pošten i dobar čovjek.
– Slažete li se i vi s time?
– Naravno. – potvrdi Martha, a i ostali.
– To bi bilo sve za sad. Ako se još netko nečega sjeti, neka dođe u postaju ili kontaktira nas. – detektiv je svakome dao papirić sa svojim brojem telefona.
Čim je ušao u postaju, susreo se s doktoricom Richards koja je taman nosila papire s obdukcije. Pozdravio ju je i ona njega te su zajedno otišli u mrtvačnicu koja je kuća pokraj policijske postaje. Tamo je doktorica krenula govoriti rezultate:
– Detektive, mislim da će vas ovo jako zanimati. Žrtva nije bila ubijena revolverom ili puškom. Pravi uzrok smrti je bilo davljenje, a tek je naknadno tijelo bilo upucano. Isprva nisam primijetila ovu tanku crtu oko vrata ali sada jesam i baš je neobična. Skoro da je i nevidljiva. Usto, zadavljen je nekakvim glatkim predmetom, a to može biti i neki tanji šal ili špaga, a u njega je pucano kalibrom 22.
– Znači tako. Hvala.
– Ništa! Doviđenja!
U postaji je zadao zadatke Tayloru i Reilleyu. Zasad je Taylor trebao istražiti korisne podatke o žrtvi, Simonu Beckettu, a Reilley o Cecilu Beckettu. Za to vrijeme je detektiv malo bolje upoznao glavnog inspektora August Claigga sa slučajem i žrtvom. Kasnije kada pozornici dođu s podacima, će produbiti istragu. Sada je oko sedam sati navečer pa je vrijeme za odlazak kući. Sljedeće jutro, pozornici su se „nacrtali“ ispred Lucasovog ureda s bitnim i nebitnim informacijama. Pozvali su opet i inspektora da im se pridruži.
– I što ste otkrili?
– Znači žrtva je Simon Beckett, sedamdeset godina, ima brata Cecila, za kojeg sam ipak otkrio da mu je polubrat. Simon ima životno osiguranje od 850 funti u slučaju ubojstva, a u slučaju da se ubojstvo dogodi, pogodite tko dobiva sav novac.
– Cecil.
– Upravo tako. Prije su radili zajedno u drvarnici te sam zbog toga odlučio posjetiti tu drvarnicu koja i dalje postoji kako bi saznao još nekakve podatke o njima. Tamo je prije radila i jedna kineskinja koja je dala otkaz taman u isto vrijeme kao i oni. Raspitao sam se o njoj. Ime joj je Li Chang i jedna je među poznatijim pljačkašicama u Kini. S obzirom i da u kazalištu radi kineskinja, Nya Yang, pokazao sam mu njezinu sliku i prepoznao ju je. Također mi je nadodao da je čuo neke svađe između njih troje koje je ona započela, a i da im odnosi nisu baš bili najbolji.
– Bravo George, da čujemo što si ti Reilley saznao o Cecilu.
– Zapravo i nisam baš puno… Mlađi je od žrtve, ima pedeset godina, nema dosje i nikada nije bio optužen za nešto, pridružio se kazalištu tri godine kasnije od polubrata i to je većinom to.
– Ok, Taylor, nazovi gospođicu Nyau Yang i javi joj da dođe u postaju na kratak razgovor u vezi ubojstva.
– Na zapovijed šefe!
– Hmm… Baš se pitam bi li Cecil ubio Simona samo zbog novca… No dobro.
Bilo je oko dva sata kada je ona došla. Detektiv ju je otpratio u sobu za ispitivanje. Inspektor je čekao vani pred vratima i slušao njihov razgovor. Taylor je bio s njima unutra kako bi u slučaju napada zaštitio Williamsa i zaustavio napadača. Razgovor je započeo.
– Za početak, saznali smo mnogo informacija o Vama. Lagali ste nam, kao i ostalima iz kazališta o svome identitetu. Zbog toga Vas možemo privesti za ometanje policijske istrage. Razumijete li me? Koji je bio razlog da ste se zaposlili u točno onom kazalištu gdje su bila polubraća s kojima ste se prije posvađali?
– Slušajte me, nije baš sve tako kako Vi mislite. Moj otac je mrtav. Majka mi je pričala da je bila s njim u to vrijeme kad su ih napali te da je pred njenim očima umirao i bio upucan.
– Smijem li pitati gdje se to dogodilo? U Kini ili ovdje?
– Ovdje. Ako mi ne vjerujete, slobodno možete pronaći njegov list s obdukcije i ostalo. Zvao se Wu Chang.
– Aha. Hvala. A možete li mi sada odgovoriti na pitanje koje sam Vam postavio?
– Može.
– Prije što počnete ispričajte me samo na trenutak. – detektiv je došao Tayloru i zamolio ga da nađe obdukcijski list za Wu Changa.
– Bilo bi mi lakše da Vam počnem pričati priču otpočetka ako se slažete.
– Svakako. Tako bi mi i bilo lakše shvatiti cijelu priču nego da Vam ja samo postavljam pitanja. Dobra ideja, krenite.
– Znači rođena sam u Kini, a s obitelji sam se još kada sam imala dvanaest godina preselila u London. Jedne kasne večeri su moji roditelji izašli u grad na šetnju. Prolazili su kroz mračnu ulicu. Napali su ih kriminalci. Moja majka je uspjela pobjeći, a njemu su prepriječili put i ubili ga. Njegovo tijelo su ostavili nasred ceste, kao nekakvo smeće, a oni su pobjegli. Mama je tada nazvala hitnu.
– Znate li čime je bio ubijen i na koji način?
– Nažalost, ne.
Taman je došao Taylor s traženom listom. Detektiv je provjerio što piše u izvješću i utvrdio da je Nya govorila istinu.
– Nastavite.
– Za otprilike tjedan do dva tjedna sam dobila nekakva prijeteća pisma. Bilo mi je rečeno da moram jednom mjesečno opljačkati neku banku ili draguljarnicu i ukradeno spakirati u vreću i odnijeti ju u određenu ulicu. Ne sjećam se točno, ali mislim da je to bila ulica Murder Street. Tamo je bio ubijen i moj otac. Pisalo je da ako ne ukradem na vrijeme svaki puta, da će neka moja poznata i draga osoba biti ubijena ili će jednostavno nestati. To je razlog zašto sam pljačkala. Sumnjiva su mi bila polubraća Simon i Cecil, pa sam ih odlučila špijunirati. Bio je to razlog svađe. Oni su dali otkaz u drvarnici i zaposlili se u kazalištu. Cecil se je zaposlio tri godine kasnije, a Simon je tada odmah postao glavni. Da me ne bi prepoznali  promijenila sam ime i prezime. No vjerujte mi, nikad ne bih nikada nikoga ubila.
– Hvala Vam, bili ste nam od velike pomoći.
Kada je Nya otišla, detektiv je detaljnije krenuo čitati obdukcijski list kako bi saznao na koji način je bio ubijen njezin otac. Mislio je da je moguće da su ta dva slučaja ubojstva povezana i da ih je učinio isti ubojica ili pak više njih. Čitao je i čitao… I tada je pronašao što je tražio! Pisalo je da je bio ubijen na isti način kao i Simon; ubijen je glatkim predmetom tako što je zadavljen, ispucana dva metka od kojih je prvi prošao srce i izletio na drugu stranu van, a drugi je okrznuo žrtvino lijevo oko. Nije bilo nikakvih modrica koje bi bile znak borbe. Sada je bio siguran da to nije bila čista slučajnost i da su ti slučajevi zasigurno međusobno povezani kao što je i prije mislio. Brzo je otišao izvijestiti inspektora o pomaku.
– Inspektore! Mislim da sam pronašao novi trag koji će biti bitan!
– Koji? – inspektor ga je sav sretan upitao.
– Znači Wu Chang je bio ubi…
– Molim? Wu koji? Tko je on Lucase?
– Hmm… Pa zar Vam nisam o njemu već pričao?
– Nisi!
– Ukratko ću onda… Wu Chang je Nyian otac koji je bio ubijen na isti način kao i Simon! Provjerio sam izvješće s obdukcije i sve tamo piše. Ako želite, mogu Vam je dati da je i Vi pročitate i uvjerite se. Nya je pljačkala jer je dobivala prijeteća pisma! Shvaćate? Sumnjala je da su počinitelji bila polubraća i zato je, kako je ne bi prepoznali,  promijenila ime u Nya Yang i zaposlila se u ovom kazalištu!
– Odlično! Sada kreni istraživati dalje. Ako ćeš me zatrebati, tu sam. I preporučio bih ti da nazoveš ili pozoveš ovdje gospodina Becketta na razgovor i pitaš ga što on ima za reći o ubojstvu Nyainog oca. Ipak će možda, ako je to učinio, priznati! Uostalom, radili su zajedno pa im je možda o tome pričala.
– Učinit ću to šefe.
Detektiv je došao do telefona i nazvao ga. Dogovorili su se da će popričati o tome u postaji:
– Dobar dan. Za početak jeste li znali o Simonovom osiguranju u slučaju ubojstva ili napada? U tom slučaju Vi dobivate novac. Iznos je čak osamsto pedeset funti.
– Oprostite, ali nisam za to znao.
– Aha, razumijem. Htio bih Vas još pitati jeste li dobro poznavali Nyau? Nyau Yang?
– Ne baš najbolje, no moglo bi se reći da jesam. A zašto Vas to zanima?
– Pitam jer je njezin otac bio ubijen na isti način kao i vaš polubrat. Je li Vam je možda pričala o tome? Izjavila mi je da je sumnjala da ste to učinili vas dvojica.
– Ne… Ne… Kunem se da to nismo bili mi! Pričala mi je za to jednom…
Pri kraju razgovora je u sobu za razgovore uletio Reilley i rekao:
– Šefe…
– Reilley pričekaj vani dok ne završim. Ne možeš samo tako uletjeti unutra!
– Ali bitno je! Dogodilo se još jedno ubojstvo.
– Ti to ozbiljno? – detektiv je odmah promijenio mišljenje.
– Da, najstvarnije!
– Uhh… Dolazim odmah. Samo da završim s razgovorom.
Reilley je otišao na mjesto ubojstva s Taylorom. Došli su i ostali policajci i naravno, Taylor i inspektor Claigg.
– Oprostite, stvarno sad moram ići.
– U redu, u redu. – kaže Cecil.
– Zaboravio sam Vas još kratko pitati posjedujete li Vi neki revolver i ako da, koji?
– Ne, ne nemam ništa takvo kod kuće.
– Eto, slobodni ste. Još jednom da Vam zahvalim na utrošenome vremenu kojeg ste odvojili za ovu istragu.
– Ma nema na čemu detektive.
Williams je uzeo svoj najdraži smeđi šešir kojeg je stavio na glavu i dojurio k ostalima.
– Evo me šefe. Znači tko je žrtva?
– Nya Yang, ona kineskinja.
– Čini se da obitelj Chang baš i nema sreće.
– Imamo li još neku poveznicu između nje i ostalih zaposlenika? Bio sam usred ispitivanja i onda se ovo dogodilo… Mislim da bi trebali isključiti polubrata iz cijele ove priče. Razgovarao je sa mnom u vrijeme ubojstva. Neka slobodno prenesu truplo doktorici na pregled u mrtvačnicu. Najbolje je da se sada vratimo u postaju.
S obzirom na to da istraga nije dobro napredovala, policija je trebala bolje analizirati slučaj. Zato je lukavi detektiv odlučio organizirati sastanak sutra u postaji na kojeg je pozvao sve najbolje policajce i pozornike. Zadati će im opet neke zadatke gdje će trebati sakupiti korisne podatke za istragu i istražiti i o ostalim sumnjivcima nešto. Na njih se uopće nisu bili nimalo fokusirali, pa je vrijeme i za to. Ujutro su se svi pojavili na dogovorenom sastanku odmoreni i spremni za nove izazove. Detektiv je započeo svoj govor:
– Za početak hvala Vam što ste se svi pozvani i pojavili. S obzirom na loš pomak u istrazi, morat će se svatko više truditi za naš uspjeh. Nadam se da svi znate da su se dogodila tri ubojstva koja nisu istražena, ponavljam: jedno ubojstvo Nyainog oca u prošlosti i dva druga ubojstva. Žrtve su Simon Beckett i Nya Chang. Svih troje je bilo ubijeno na isti način. Napominjem da ćemo za sada isključiti Cecila Becketta iz istrage. Doktorice, Vi možete otići kako biste što brže obavili obdukciju.
– Svakako.
– Da nastavim… Trebali bismo istražiti ostale sumnjivce. Taylor, ti istraži što više možeš o Giorgiju Cavolliniju, Reilley ti o Lucii White, Stanley ti možeš o Nadii Ford, Barsley istraži o Marthi Haskings, a ja ću o Paulu Smithu. Bilo bi dobro da opet u isto vrijeme imamo ovakav sastanak ako se slažete ili mi jednostavno dostavite ispisane podatke u ured. Imate li pitanje?
– Ne.
– Nemam.
– U redu. Mislim da ćemo mi inspektore trebati zajedno detaljnije pregledati kazalište tj. gornji kat da utvrdimo ima li negdje tragova krvi, što bi ukazalo da je tijelo bilo premješteno s pravog mjesta ubojstva na drugo. Također predlažem da posjetimo Empire Hotel te da vidimo ima li tamo nekih tragova krvi ispred soba sumnjivaca. Moguće je da su ubijeni u jednoj od soba, pa preneseni u kazalište. No ne vjerujem da je to istina jer bi bilo previše riskantno.
– Dobra ideja, Williamse.
– Hvala, šefe. Analizirajmo sada slučaj. – detektiv je dovukao u hodnik pisaću ploču na kotačićima i paket kreda. – Znači sve bitno ćemo zapisati na ovu ploču koja će ovdje stajati. Za početak, oko ubojstvo se dogodilo između devet sati navečer i pola jedanaest. Tijelo je pronađeno oko jedanaest sati. Pronašla ga je njegova pomoćnica Lucia White. Uzrok smrti je gušenje, a kako bi se prikrio taj trag, naknadno je i upucan, dva puta. Ostale žrtve su Wu i Li Chang.
Sastanak je neočekivano ranije završio nego što je detektiv zamislio. Jedva je čekao rezultate policajaca sljedeći dan. Ostatak tog dana je istraživao o Paulu Smithu i obavljao neke policijske sastanke. Došla je večer. Obukao je sako i pozvao inspektora da krenu u detaljniji obilazak hotela i kazališta. Sa sobom se sjetio uzeti ultra ljubičasto svijetlo koje je u mraku moglo prikazati tragove krvi čak i ako su ti dijelovi premazani njome bili očišćeni. Dobro je došlo to što su ga uzeli, a i padao je mrak tako da su tragovi bili bolje vidljivi i uočljiviji. Šetali su mračnim hodnikom. Detektiv se odjednom zaustavio na jednom mjestu. Bilo je to ispred vrata sobe Giorgia Lucasa.
– Lucas, zašto si stao?
– Šefe… Mislim da sam našao pravo mjesto ubojstva. – vidio je metak, točno onaj koji je prošao pokraj lijevog oka žrtvi.
Lagano je pincetom zagrabio metak i stavio ga u vrećicu s dokazima. Upalio je ultra ljubičasto svijetlo i uperio ga prema prostoru gdje je nađen metak. I gle, stvarno! Vidjele su se mrlje krvi. Detektiv je uzeo malo vlakna s dijela na tepihu potpuno prekrivenog krvlju. Odnijeti će to sutra doktorici u laboratorij da za svaki slučaj provjeri radi li se za stvarno o krvi. Metak su također uzeli sa sobom. Taman pri odlasku, vrata ispred kojih su pregledavali tragove su se otvorila, a otvorio ih je Cavollini:
– Oprostite, ali što izvodite ispred vrata moje sobe u ovo doba noći?
– Oprostite, ali i ja bih Vas trebao pitati što ispred vaše sobe rade metak i tragovi ljudske krvi?
– Čekajte malo, o čemu Vi pričate?
– Da ponovimo: što rade metak i tragovi ljudske krvi ispred vaše sobe?
– Ja nemam veze s time, a sada molim Vas da se udaljite od moje sobe ili ću Vas prijaviti nadležnome.
– Slobodno. Samo Vi dajte! – kaže prkosno inspektor.
Odlučili su se da neće otići do kazališta s obzirom na to da su upravo bili našli mjesto zločina. Detektiv je sa sobom uzeo metak kojeg je stavio u maramicu i uzorak krvi. Ujutro je počela padati jaka tuča i snijeg. U postaju detektiv nikako nije mogao doći osim kočijom ili biciklom, stoga je jako kasnio. Čim je ušao u postaju, odmah se iznenadio kada je na stolu ugledao hrpetinu naslaganih papira. Taman je išao pogledati u vezi čega su, a tada je došao u njegov ured inspektor i otkačeno rekao:
– Hej buraz, čini se da danas imaš puno posla, tako da je najbolje da kreneš raditi. To su podaci koje su dečki sastavili.
– Aha… Razumijem. – detektiv je pogledao u te papire i odlučio da ih neće sada čitati već će proći po njima za vrijeme dogovorenog sastanka.
Sastanak je ubrzo i započeo i svi su se ponovo okupili.
– Hvala svima što ste se potrudili napraviti što sam vam rekao, no mislio sam da mi to sada svi ovako usmeno kažete, a ne da natipkate. – svi su policajci i pozornici pomalo ljutito izdahnuli jer su se „bez veze“ trudili. – George, reci mi što si saznao o Cavolliniju.
– Pa… Ima svoj dosje u kojem piše da je bio osumnjičen za ubojstvo prije najviše deset godina. Provjerit ću još kasnije točan datum.
– Ok. – potvrdi detektiv. – Slobodno ti nastavi.
– Također, otkrio sam i da je bio optužen za nekoliko manjih krađa. Ima trideset osam godina i iz Italije je.
– Možda je on sudjelovao u planu ubojstva Wua Changa. To se isto tako dogodilo prije deset godina.
– Bogme je to zanimljivo… – kaže inspektor.
– Itekako. No dobro, prijeđimo dalje.
– Ovako: – krene Reilley – Lucia White ima šezdeset godina, nema dosje. Moja teta je doktorica i ona je njezin stalni pacijent. Doznao sam da ima nekih zdravstvenih problema i da u zadnje vrijeme teško hoda i pije nekakve tablete za glavobolju tako da ne mislim da bi ona sama mogla počiniti neko ubojstvo. Također je prije bila učiteljica u osnovnoj školi, no već odavna je odustala od toga.
– Reilley. Znaš li točno kako se ta škola zvala?
– Aha, da znam šefe, Osnovna škola Nikole Tesle.
– Ok.
– Nadia Ford ima isto trideset osam godina, rođena je u Španjolskoj, nema dosje i nije za ništa do sada optužena ili osumnjičena. Došla je u industriju prije šest godina. Vrlo je uspješna u svome radu i dobro glumi. Tako mi je barem rekla njena obitelj i rodbina.
– Da čujem što ste dalje saznali.
Barsley započne:
– Martha Haskings ima trideset osam godina, nema dosje. U industriju je došla također kada i Nadia Ford, prije šest godina. Eto, to je to zato što nije pisalo mnogo podataka o njoj.
– I za kraj što sam ja otkrio. Paul Smith ima trideset osam godina, također nema dosje, došao je isto prije šest godina u industriju. Čudno mi je što zadnjih troje ovdje zaposlilo u isto vrijeme…
– Da, čudno je, ali čudno mi je i to da svi naši živi sumnjivci imaju trideset osam godina. Ne znam, ali što ako nam svi taje da je Lucia White predavala u školi njima svima u vrijeme dok se time bavila?
– Vidiš stvarno, moguće je George, čudno mi je kako se ja nisam toga sjetio!
– Hvala!
– Inspektore, što kažete na ideju da posjetimo ravnatelja te škole? Možda je na mjestu ravnatelja i dalje ta osoba dok je u školi još bila gospođa White.
– Mogli bismo.
– Super. Mislio sam da odemo kako bismo provjerili tko je sve bio u njenom razredu. Ako su svi naši glumci bili zajedno, onda to znači da su se mogli udružiti i učiniti ubojstvo. Uz to, našli bi i poveznicu između sumnjivaca.
– U pravu si.
Do vrata prostorije gdje je bio sastanak je došla doktorica s nalazima obdukcije:
– Detektive, imam nalaze s obdukcije. I samo da još kažem, malo sam bolje promotrila oba dvije žrtve i našla tragove vlakna iste plave tkanine. – pružila je detektivu staklenu piruetu u kojoj su bili komadići. – također, ovdje su papiri. Jednako je ubijena kao i Simon.
– Znači možemo zaključiti da je isti ubojica.
– Tako je.
– U redu, hvala puno.
– Ništa.
Doktorica Richards ode, a policija još kratko nastavi diskutirati o slučaju. Zatim Williams i Claigg krenu na put u školu. Bila je to vrlo mala škola s malo učenika. Popeli su se do zadnjeg kata i ušli u ravnateljev ured.
– Dobar dan. – kaže detektiv.
Ravnatelj se odmah ustane sa stolca i obrambeno kaže:
– Molim…? Što se to događa? Policija u školi pa…
– Gospodine ravnatelju – nastavi inspektor – nemate se čega bojati. Nismo došli nikoga uhititi niti ništa slično, samo je kod nas u tijeku jedna istraga pa mislimo da bi nam Vi mogli pomoći oko nekih stvari.
– Aha, razumijem. Oprostite na mom neprimjerenom ponašanju. Dobar dan!
– Dopustite da Vam se predstavimo. Ja sam inspektor Angus Claigg, a ovo je detektiv Lucas Williams.
Zatim su se rukovali.
– Već znate da sam ja ravnatelj; – govori on – ime mi je Robert Stuart Michelen.
– Drago nam je upoznati Vas. – odgovori policija. – Htjeli smo Vas za početak pitati koliko već dugo radite u ovoj školi.
– Ooo… bolje da ne znate… radim u njoj od kada sam se uopće zaposlio. No, u početku sam bio učitelj, ali većinu vremena sam ravnatelj kao i sada.
– A sjećate li se neke Lucie White?
– Hmm… – zamisli se Michelen – ne, mislim da mi to ime nije poznato. Uostalom, tko je pak ona?
– Gospodine, dajte još malo probajte razmisliti. Mislim da ćete je se tada sjetiti.
– Aha! Sjetio sam se! Da, ona je bila učiteljica ovdje!
– Ok. A imate li negdje spremljen popis učenika kojima je predavala? To bi nam definitivno dobro došlo, pa bi to svakako vratili to natrag kada istraga završi za neka tri do četiri dana najduže.
– Nema problema. Možete me tu vani pričekati. Samo da to pronađem među ovim glomaznim buntom papira. Hahahaha…
– U redu. – detektiv se malo nasmiješi, pa onda on i inspektor izađu iz ureda van.
Tamo su čekali dugih dvadeset minuta, ali to se je isplatilo jer je našao papir kojeg su tražili. Zahvalili su mu i krenuli natrag prema postaji. Kada su stigli, detektiv je skinuo kaput i prionuo se poslu.
– Da vidimo… Tko li je bio u njenom razredu… – detektiv je bio stopostotno uvjeren da će na popisu biti imena njegovih sumnjivaca. I bio je u pravu! – Aha! Našao sam. Inspektore! Dođite hitno!
– Što je pak sad?!
– Pa našao sam poveznicu između svih sumnjivaca. – tako su se oni dovikivali preko cijele postaje, s jednog kraja na drugi, sve dok u detektivov ured nije došao Reilley i rekao da se dogodilo još jedno, treće, rekordno treće ubojstvo!
– Šefe, imamo još jedno ubojstvo! Policija je već tamo, Čekate se još Vi i inspektor, stoga dođite za mnom.
Htio mu je reći da su svi sumnjivci išli u isti razred gospođe White, osim Paula Smitha, koje se školovao na drugom kraju Velike Britanije. Williams je već bio uspuhan od tog cijelog dana, od jutarnje tuče i snijega, pa do odlaska u školu te do sada kada mora opet ići negdje. A taman je došao u postaju prije dvadeset minuta! No takav je policijski posao… Ovoga puta žrtva je bio Cecil Beckett, koji je bio pronađen na livadi, u šumi koja je bila izdvojena od grada Londona.
– Dobar dan detektive. – pozdravi ga doktorica.
– Dobar dan. – odzdravi on.
– Odmah Vam mogu reći da je žrtva opet isto ubijena kao i ostali.
– Da, i mislio sam. Samo da još pitam ima li negdje obrambenih rana, modrica ili tragova krvi osim na mjestima gdje je upucan?
– Ha evo tu ima na ruci dvije, na leđima jednu. Također sam primijetila iznimno crvene i natekle prste na obje ruke. To je zasad sve. Neka doktori odnesu truplo u postaju na detaljniji pregled. Doviđenja! – doktorica ode.
Zatim je pozvao Taylora i Reilleya, najbolje pozornike, da mu pomognu analizirati mjesto zločina:
– Taylor, Reilley, dođite ovamo.
– Dolazim. – kaže Taylor.
– I ja. – kaže Reilley.
– Imam jedan zadatak za vas. Htio bih da pogledate detaljnije mjesto zločina u krugu desetak metara. Posebno pripazite na tragove krvi! Ako takvo nešto nađete, evo vam epruveta i štapić koji morate premazati krvlju. I nemojte to raditi bez rukavica! Također, tu su još jedan par epruveti i pincete u slučaju da pronađete komadiće nekih stvari, na primjer gumb s kaputa, komad tkanine i slično.
– U redu šefe. Na zapovijed! – kažu u isto vrijeme.
– Ja ću isto probati naći nešto. To bi na mogao biti dobar trag. Ako zatrebate nešto, zovite me! Bit ću u blizini.
– Može.
– Sretno u potrazi!
Inspektor im nije pomogao, nego je on otišao s doktoricom prema postaji. Pozornici koje je detektiv zaposlio su dali sve od sebe i trudili se, što se je itekako isplatilo jer su našli zanimljiv i koristan trag.
– Detektive… – zaviknuo je Reilley, tako da se sve odjeknulo – pogledajte što smo pronašli!
– Dolazim! – javi Lucas.
Williams im je došao.
– Pa pogledajte što smo našli! – kažu ushićeno sretnici – Tragove krvi. Kao što ste rekli, uzeli smo uzorak. Sada ga još netko treba odnijeti doktorici na testiranje da se utvrdi je li je to ljudska ili životinjska krv.
– Istina. Odlično odrađen posao, momci! Ja bih predložio da slijedimo tragove, pa da tako otkrijemo pravo mjesto ubojstva.
– Slažem se.
– I ja s vama.
Tako su slijedili tragove krvi i nakon pola sata hodanja, došli su do nigdje drugdje, već, kazališta gdje je trebala biti premijera novog filma. Tada su nestali tragovi, no „izoštrili“ su vid i našli sitne, skoro pa okom nevidljive tragove. I za njih su također uzeli uzorke za testiranja. Ušli su u kazalište i odlučili se kratko prošetati njime te probati pronaći još stvari jer je već polako padao mrak. Požurili su se. Taj dan više ništa nisu novo otkrili jer je bilo užasno kasno, ali će sutra nastaviti pretraživati hodnike građevina s više policajaca. Sljedeće jutro su svi krenuli na posao. Razdvojili su se po dvoje tako da što brže riješe to što su planirali. Inspektor i detektiv su krenuli prema dvorani. Otišli su u istom smjeru gdje je i otišla gospođa White kada je našla gospodina Becketta mrtvog. Tamo su našli svježu krv koju će doktorica testirati s krvlju iz Cecilovog tijela da provjeri je li je njegova. Ako je, to znači da su pronašli pravo mjesto ubojstva. Odlučili su još malo prošetati kazalištem, ali više ništa nisu našli. Inspektor je kao i uvijek otišao u postaju, a detektiv je isto otišao u tom smjeru, samo što je on išao u mrtvačnicu. Tamo je dobio rezultate s obdukcije, koji su bili isti kao i kod ostalih mrtvih. Također joj je predao uzorke na testiranje. Započeo je razgovor:
– Samo bih još provjerio koliko će Vam otprilike dugo trebati da testirate uzorke krvi? Trebalo bi mi to za istragu da ju što prije završimo…
– Da… Razumijem. Možete me tu pričekati, ne traje to dugo.
– O. U redu.
– Ok.
Doktorica je spretno uspoređivala neke tvari.
– Izvolite. Krv je ljudska i potvrdila sam da je Cecilova.
– Dobro obavljeno.
– Hvala!
Detektiv je izašao iz njenog ureda i otišao u smjeru svog ureda, to jest u postaju. Javio je inspektoru i o novom saznanju o tragovima krvi. Odlučio je pozvati na razgovor ostale sumnjivce da proba saznati još neke nove informacije za istragu i pitati ih zašto su mu skrivali da se svi već odavno dobro poznaju, a ne da su se prvi puta upoznali na poslu u kazalištu, kako su mu na početku rekli. Svi su došli na vrijeme. Došli su Giorgio Cavollini, Lucia White, Nadia Ford i Martha Haskings. Nije pozvao Paula Smitha jer je zaključio da on nema nikakve veze s time. Dozvao ih je u posebnu sobu za ispitivanje:
– Sazvao sam sastanak jer vas moram pitati zašto ste mi prikrili informaciju da ste Vi, gospođo White, predavali dok ste bili učiteljica svim našim sumnjivcima?
– Mmm… – nije znala kako bi reagirala i što bi mu rekla, pa je samo odgovorila: – Mislila sam da to nije bitna informacija.
– Bili ste u krivu onda. No sad bih Vam htio postaviti nekoliko pitanja.
– Može. – kaže Martha.
– Recite mi da li je gospodin Beckett bio pošten prema Vama? U smislu je li Vam davao pravednu plaću, je li se s nekime gadno posvadio u zadnja dva mjeseca ili slično?
– Sa mnom nije. – kaže Nadia.
– Niti sa mnom. – kaže Lucia White.
– Čekajte malo! – javi se opet Nadia ¬– Čula sam Vas kako ste se svađali sa Simonom! Bilo je to prije dva do tri tjedna. Nisam se obazirala o čemu su se bili raspravljali, ali sam raspoznala njihove glasove.
– Gospođo White, o čemu je bila svađa? – pitao ju je detektiv.
– Oko plaće. Nije nam htio isplatiti dobre plaće koje smo zaslužili. Pobunila sam se i išla ga pitati što se to događa i što mu je. Bio je sav drzak i otresit i potjerao me van. Došla sam opet k njemu sljedeći dan ga pitati isto, no tad je bio još više ljući nego dan prije te mi je prijetio. Zaprijetila sam i ja njemu da je gotov i da bih ga se najrađe nekako riješila.
– Pa ste organizirali ubojstvo.
– Ne detektive… Vjerujte mi da ja to nikad ne bih učinila!
– U redu. A vi gospodine Cavollini, što je sa suhom krvlju pronađenom na tepihu ispred vaše hotelske sobe? I još da nadodam, krv je Simonova.
– Molim?! Oprostite, ali ga ja nisam ubio! Morate mi vjerovati!
– Za sada budem. – lagano se nasmiješio detektiv – A vi gospođo Ford, i Haskings? Jeste li vi čule o čemu su se raspravljali Lucia i Simon?
– Ne… – promucala je gospođa Ford.
– Također ni ja.
– Ok. A recite mi ima li kazalište neke nadzorne kamere koje snimaju situaciju?
– Mislim da da. Možete popodne navratiti, recimo oko dva, sada je jedanaest, ako ste tada slobodni.
– Jesam, jesam.
– Onda dobro, vidimo se tada.
– Ajme, zaboravio sam Vas pitati tko upravlja nadzornim kamerama? Imate neko posebno osoblje, ili njima upravljate Vi i gospodin Beckett?
– Ja i gospodin Beckett smo zaduženi za to, No sada sam očito samo ja.
– Evo to je bilo sve, slobodni ste sad za otići.
– Može. Doviđenja!
– Doviđenja! – kaže Williams.
Čekajući dva sata da krene prema kazalištu, detektiv je još malo razmatrao slučaj koji se definitivno privodio kraju. Sada će kao dokaz imati snimku s nadzorne kamere koja je snimila ubojicu ili pak ubojice. S obzirom na to da nije imao više što istraživati, oko pola dva se zaputio prema kazalištu; pola sata ranije. Došao je pred kazalište, i nešto ga je sasvim uzrujalo. Vidio je Luciu i Giorgija kako prčkaju po nadzornim kamerama. Brže bolje je neprimjetno ušao unutra, pazeći da ulazna vrata ne zalupe. Ušuljao se između glava Lucie i Giorgija, zasigurnim ubojicama i pogledao što izvode. Brisali su snimke s kamere! Detektiv je dao do znanja da je kod njih:
– Dobar dan, smijem li pitati što sada radite? – oni su se okrenuli prestravljeno, a srca su im glasno lupala.
– Ništa mi samo… – kaže Cavollini.
Detektiv je iz džepa kaputa izvadio dva para lisica i stavio im ih na ruke. Sa sobom nije zaboravio uzeti nadzornu kameru kako bi provjerio je li je neka snimka ostala da je nisu uspjeli obrisati.
– Slijedite me u postaju.
Oni su dobro znali što ih čeka. Kazna za ubojstvo je vješanje. Započeo je razgovor u postaji. Inspektor je ovoga puta isto bio prisutan:
– Recite mi što ste radili s nadzornim kamerama? Siguran sam da niste očekivali da ću uraniti, pa ste pomislili da bi bilo dobro obrisati nadzorne snimke. A kako ste saznali da su vas snimile? Pa naravno! Gospođa White ima ovlast pregledavati kamere, pa je iskoristila tu povlasticu. Imali ste sreće zbog toga. Zamolila je vas, gospodine Cavollini. Nije tako! A samo i da znate, mi nismo učinili to ubojstvo!
– George, Reilley, privedite ih. – kaže inspektor Claigg.
– Da šefe!
Dok je slušao privedene, detektiv je cijelo vrijeme imao osjećaj kao da govore istinu i da ne lažu, no nije ih mogao samo tako pustiti, jer, oni su ipak glumci, a glumci glume ponašanje, osjećaje…! Tada mu je na pamet došla jedna stvar! Što ako su ubojstvo učinile Nadia Ford i Martha Haskings, a ne Lucia White i Giorgio Cavollini! Oba dvije su se mogle prerušiti u njih. Dobio je potvrdu da može pregledati s pozornicima njihove hotelske sobe! Pridružio im se opet inspektor koji je tražio s detektivom u Nadjiinoj sobi, a Taylor i Reilley u Marthinoj. Detektiv je uspio pronaći istu haljinu koju je nosila gospođa White, a nešto kasnije i odijelo koje je također bilo isto onome kojeg je nosio Cavollini! Odjeću su uzeli i detektiv je opet u svrhe istrage upotrijebio svoje ultra-ljubičasto svijetlo i pronašao tragove krvi. Flomasterom je lagano zabilježio dijelove robe gdje je našao krv, pa je to poslao doktorici na analizu. Još su se jednom razdvojili, pa našli odjeću bačenu iza kontejnera hotela koja je imala vidljive velike mrlje krvi. To su isto poslali na analizu. Sada je doktorica imala jako puno posla, ali već do kraja dana je imala rezultate od kojih je svaka odjeća imala trag krvi od jedne od žrtvi. Zaključio je da su zapravo krive Nadia i Martha. Također je na odjeći bio njihov DNK! Odlučio je opet sazvati sastanak. Doslovno je već i sam sebi bio dosadan s tim silnim sastancima! Ali bili su mu bitni i morao ih je odraditi. Svi su se ponovno okupili.
– Dobar dan. Oprostite što opet sazivam sastanak, i to još u istom danu i sve, ali je sadašnji jako ključan jer je vrijeme za otkrivanje pravih ubojica, kojih je ovaj puta bilo dvoje. To ste bile vi, zar ne? – skrene pogled na Nadiu i Marthu.
– Molim?!
– Nemojte mi se sad pretvarati kao da ste nevine! To ste bile vas dvije! A sada ću vam ispričati kako ja mislim da je to bilo. Vi me slobodno ispravite ako sam negdje u krivu. Znači za početak, razlog je plaća. Simon vam ju uopće nije isplaćivao, totalno nije mario za to, sav se opustio kao da je na odmoru…, a vama je toga bilo dosta! Onaj put kada su se Lucia i Simon svađali oko te teme, Vi ste čule o čemu je bila riječ, a meni ste lagale da niste. Htjele ste se nekako njemu osvetiti, pa ste se sjetile ubojstva! (Ma tko tako rješava taj problem?!) Bilo je samo potrebno prerušiti se u Luciu i Giorgija, te tako svaliti krivicu na njih. Obukle ste istu odjeću kao i oni, a vi Martha ste si još za svaku sigurnost stavile bradu, koju ima Giorgo. I to je bilo sve! Ostala ubojstva nisu bila u kazalištu, već ste ih dovršile tamo gdje nema kamera. Ubile ste ostale kako nitko od njih ne bi slučajno shvatio što ste isplanirale. Odjeću u kojoj ste ubijale nespretno ste samo bacile iza kante, misleći da nećemo otići tamo pregledati ima li nečega. I ubojstva su bila zakamuflirana, a vi ste si osigurale slobodu. Taylor, uhiti ih, a dosad privedene oslobodi.
– Hvala na suradnji.
I tako je detektiv Lucas Williams riješio još jedno napeto, zagonetno ubojstvo, a zatim je opet bila premijera filma koja se nije mogla odviti. Ovoga puta je detektiv htio ići. Kasnije su ga već čekala nova ubojstva koja je trebao riješiti…

Klara Majer, Zagreb

Svaki cent je itekako značajan!
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori