Ivana Grgurević: Hercule Poirot

Što se dogodilo, ne znam. Odjednom sam se našao pokraj jednog drveta u sasvim nepoznatom gradu. Ustao sam.

Hodam ulicom i gledam ovaj vrlo ružan i staromodan grad. Zidovi jedne zgrade su išarani. Na njima piše: “Stoja je zakon.” Moguće je da je to ime toga grada ili kvarta. Prolazim pokraj ljudi koji svi od reda gledaju u neke čudne ravne uređaje. Gladan sam. Tražim trgovinu u kojoj bih si mogao kupiti štogod za jelo. Prolazim ulicom punom starih, razrušenih, išaranih zgrada. Dolazim do jednog malog dućančića. Ulazim. Gledam cijene. Ovaj dućan definitivno je precijenio svoje proizvode! Uzimam bananu i štrudlu od višanja. Dolazim do kase. Pogledao sam na sat da vidim koliko je sati, ali sat mi je stao. Pitam gospođu na kasi:

• Znate li možda koliko je sati?

• Nemam sat – kratko odgovara.

• Tko još danas nema sat! – čudim se.

Blagajnica naplaćuje. Govori cifru koju trebam platiti. Spominje neke lipe i kune.

• Hoće li vam biti problem ako platim s funtama?

• Trebate ih promijeniti u mjenjačnici.

• Znate li možda gdje je najbliža mjenjačnica?

• Kada izađete iz dućana, idite ravno i iza ugla će biti mjenjačnica.

Ostavio sam stvari na blagajni i krenuo. Bilo je lako pronaći put do mjenjačnice. Red je dug. Pokraj mjenjačnice je kafić. Ljudi u kafiću druže se, samo jedna starija gospođa čita knjigu pod imenom Hercule Poirot i zadnji slučaj. To mi je ime poznato.

Došao sam na red u mjenjačnici i razmijenio funte u kune. Ta se valuta koristi u ovoj državi. Pitao sam ju čija je valuta kuna, a ona me je gledala kao da sam pao s Marsa i odgovorila:

• Kuna se koristi ovdje, u Republici Hrvatskoj.

Izašao sam. Imao sam jednu vrlo potrebnu informaciju, nalazim se u Republici Hrvatskoj. To je dobro znati kada ne znaš gdje se nalaziš. Ona gospođa koja je čitala knjigu značajno me je pogledala.

Vratio sam se do dućana i platio ono što sam kupio. Kada sam izašao iz dućana, pred dućanom je stajala ona gospođa. Pitala me je:

• Smijem li znati vaše ime?

• Naravno, ali tu dolazi do problema. Vama će to možda zvučati čudno, ali ja ne znam svoj identitet. Odjednom sam se našao ovdje, niti sam ne znajući kako.

Sličite ovom liku iz knjige – otvorila je knjigu na stranici na kojoj sam bio nacrtan ja! Ispod je pisalo: “Slavni izmišljeni detektiv Hercule Poirot”.

Na crtežu sam nacrtan ja, ali ja sigurno nisam izmišljen.

• To ste vi, sigurna sam!

• To je dobro pitanje, ali budemo li tražili, odgovor ćemo sigurno naći.

Krenuli smo u potragu za mojim identitetom. Hodali smo ulicom i razgovarali o svačemu.

Saznao sam da se nalazim u gradu Puli, trenutno u kvartu Stoji. Dok smo tako pričali, mnogo ljudi me je ” prepoznalo “, čudili su se kako sličim izmišljenom liku iz knjige. Saznao sam da se ta gospođa koja je veliki ljubitelj priča o fantastičnom detektivu Herculu Poirotu zove se Amelia. Rekla mi je da popričam s nekim o svom identitetu, a ona će pokušati ustvrditi jesam li ja zbilja slavni detektiv Hercule Poirot. Dovela je svoju prijateljicu, profesoricu Biserku. Razgovor je počeo. Pitao sam gospođu Biserku:

• Dobar dan, mademoiselle! Možete li mi reći neke karakteristike gospodina Poirota npr je li smirena osoba ili je više nervozan tip osobe?

• Hercule Poirot je uvijek smiren i nikada ne živčani. Problemi su za njega izazovi. Kada nešto ne može riješiti, ne nervira se.

• Je li osoba koja gleda na detalje poput izgleda ili je li osoba koja gleda vanjštinu i materijalno?

• Nije, ne. Logički zaključuje i nikoga ne izostavlja. Ne donosi predrasude nego za sve ima sigurne dokaze.

• Je li mu komunikacija s ljudima mana?

-Pa, mislim da ne, valjda….

• Nemojte se ustručavati, slobodno recite ono što mislite. Vidim da ne mislite ono što ste rekli.

• Kako ste to primijetili?

• Po vašem izrazu lica. Postali ste nervozni i radi toga ste počeli razvlačiti riječi i postali ste nemirni. Pitao bih vas još jedno pitanje, temelji li zaključke na temelju ponašanja ili nečijih riječi?

• Sami ste to sada dokazali, na temelju ponašanja, govora tijela. Čim sam čula kako razmišljate, odmah sam znala da ste to vi! Imate sve osobine Hercula Poirota! Sve temeljite na dokazima, a ne samo po riječima koje ljudi kažu, ne odustajete i mislim da volite istraživati. Pokušajte se sjetiti nekog događaja ili slučaja koji ste riješili.

Zamolio sam gospođe da me ostave nasamo. Razmišljao sam. U tom trenutku pored mene je prošao jedan pas. Učinilo mi se da sam ga već negdje vidio. Vratio sam se k gospođama. Upitao sam je li se u kojoj priči spominjao pas sličan onomu kojega sam maloprije vidio i pokazao im ga. Gospođa Amelia odgovorila je:

• Taj pas sličan je onomu koji je opisan u knjizi Nijemi svjedok, pas Roky. Istraživali ste ubojstvo jedne žene iz jedne bogate obitelji. Najmlađe dijete bilo je krivac, ona plavokosa djevojčica koja vam je ostavila pismo i priznala zločin! Taj pas vam je pomogao!

Pokušao sam se sjetiti, pas Roky, pas Roky….

• Izvolite. Zadnja stranica – gospođa Amelia dodala mi je knjigu Nijemi svjedok.

Otvorio sam ju na zadnjoj stranici. Tamo je bilo napisano pismo djevojčice Mellise. Pročitao sam ga. To pismo probudilo je nešto u meni, neka sjećanja. Sjetio sam se te djevojčice, prvi put vidio sam ju kako se ljulja na ljuljački i tjera psa od sebe. Imala je ozbiljan i hladan pogled. Tada sam pogledao korice knjige. Na njima je bio nacrtan pas sličan onomu kojega sam maloprije vidio. Sjetio sam se kako je pomoćnica zvala psa…Roky!

Počelo me nešto mučiti, kao da sam nešto zaboravio na mjestu gdje sam se prvi put našao. Vratio sam se do tog mjesta. Tamo sam našao svoj kaput u travi. Premetao sam sve džepove. Našao sam svoju lulu, suvenir iz Mezopotamije, Rubikovu kocku i pismo…

Gospođe su me začuđeno gledale.

*****

Probudio sam se. Ležao sam u gipsu. Sjetio sam se svega. Imao sam prometnu nesreću pri kojoj sam doživio potres mozga. Bio sam doma, među svojim knjigama, križaljkama i zagonetkama. Pored mene je stajao dobri prijatelj Hastings I pomoćnica Lilly. Upitala me je:

• Što želite za doručak, monsieur Poirot?

Tada sam znao da sam se vratio.

Ivana Grgurević, Pula