Hrvoje Debeljak: Boli
„Hej, ti, mali, kamo si pošao, mislio si da ćeš nam pobjeći?“ upitao je jedan, ali ne odgovaram. „Pa daj se pogledaj, kao neka tetkica si, nije ni čudo što te svi crno gledaju.“ „Jadan si da jadniji ne možeš biti.“ „Pih, odi se družiti s curama, a ne s nama, pravim muškarcima.“ „Mi, cure, držimo do standarda, odi dalje, mališanu“, rekla mi je Laura dok sam teturao po hodniku tražeći nekog s kim bih mogao podijeliti kakvu misao, kakvu šalu, s kim bih se mogao družiti bez obaveze.
Tužan sam. Izgubljen, strah me. Prolaze me trnci jer se opet vraćam tamo. U to mjesto boli, tuge, gdje nisam sam, ali zapravo sam potpuno sam. Jedini. Kod kuće se pravim da je sve u redu, da mi ide dobro, štoviše odlično, ali duboko u sebi znam da ništa nije bajno. Život nije bajka, rekli su mi oni jučer. Pravim se i pred učiteljicom da sam u dobrom stanju, iako je primijetila da ne izgledam tako. Nije me začudio razgovor s tatom jer ga je zvala razrednica da se čudno ponašam. Nitko ne zna što mi je, a ja nemam snage, nemam volje da im za to kažem. Tješim se da će jednom možda saznati da mi nije lako, da sam prepun emocija, osjećaja i dobrote koje ne obilježavaju druge. Da sam možda drugačiji jer ne igram nogomet i ne navijam ni za jedan klub, iako se zbog drugih sada pravim da navijam za Real. Čak i nasilu učim igrače napamet, smjerove igre, sve kako bih potvrdio društvene norme 21. stoljeća.
Sada se vraćam u razred, još jedan odmor je završio. Dođe mi da zaplačem kad drugi govore da im je veliki odmor najdraži predmet i da bi trebao trajati znatno duže. Meni je i tih dvadeset minuta previše, a nekima je sasvim dovoljno da me ponize pred cijelom školom. Danas poslije nastave na igralištu se igra nogometna utakmica. Odlučio sam da idem tamo. Nisam tako mali da se ne bih znao suprotstaviti drugima, a znam da sam dovoljno jak da ih nadmudrim svojim riječima, kao i svim drugim postupcima. Učili su me da tučnjava ne rješava probleme, već da treba biti strpljiv. Strpljiv sam već mjesecima, godinama, i želim se osamostaliti. Pa drugi rade ono što te vrijeđa, što te boli! Moram im pokazati da mi je svejedno za njih i da me čeka bolje sutra.
„Jednog dana, ti ćeš se njima smijati iz toplog ureda, dok će oni vani na snijegu čistiti cestu“, rekao mi je jednom divan profesor iz fizike. Ova misao uvijek mi je u glavi kada se pronađem u nekoj lošoj situaciji, ali sada ustajem, zazvonilo je zvono. Promijenit ću sebe, ali i druge, nabolje.
„Penaaaal! Glupane, to je za crveni!“ odudaralo je školskim igralištem. Ni vrijeme ni mjesto za takve riječi, pomislim, ali tu smo da se vrijeđamo. To sam već naučio. „To je za žuti!“ uzviknuo sam. Ovoga puta ja sam to napravio, a ne netko drugi. Preduhitrio sam ih. Znao sam da su i oni to htjeli reći, ali da nisu stigli te da će ovo prebaciti u svoju korist. Da će me ismijati kako nemam pojma o nogometu, da sam manje vrijedan od one lopte kojom se igra trećerazredna liga. A to da sam nitko i ništa, to bih već trebao znati.
„BAHAHAHAHA, ti ćeš njemu govoriti što da radi“, uzviknuo je Oskar, a prije nego je itko drugi išta rekao, krenuo sam dalje. Inače sam čekao još stotine nepotrebnih komentara, a sada sam ih prekinuo u svojim naumima. „Da, hoću, to je moje pravo, kao što je i pravo da učinim sve što mi je volja.“
„Ako si toliko hrabar i jak, odi na teren i udari suca. Ajde, napravi nešto cool, možda te onda i primimo u ekipu“, čuo sam u daljini, dok je Laura izjavila da neka odem jer „cure vole opasne dečke.“
Što da napravim, ne znam. Podlegnuti društvu, učiniti lošu stvar samo da se dočepam nekog statusa… Ma, je li mi to zaista potrebno?!
Tko zna koliko učenika prolazi kroz ovo, a ne usudi se priznati drugima, a kamoli samom sebi, da drugi rade ono što ti smeta. Pokaži im da si jak, ne fizički, već mentalno! Pokaži im da imaš ono što oni nemaju, da imaš znanje koje ne pada s neba. Usudi se, riskiraj, vjeruj mi, pomoći će ti. I, naravno, budi svoj, budi drugačiji. Trči slobodno jer život je sada. Pa zar nije lijepo što je netko tamo crnac, netko bijel, a netko plav? Naravno da jest, a onaj tko to ne razumije, sigurno je na gubitku. Mi smo, prijatelju, definitivno na dobitku!
„Ne želim. Samo ću ovdje sjesti i pratiti utakmicu. Sam, kao i obično. I ne, nije me toga sram. Nije me strah priznati da znam tko sam i što sam. Usudim se biti drugačiji. Volim biti svoj. Pa zar nije divno što smo svi lijepi na svoj vlastit način?“ rekao sam naglas, sjeo, dok su ostali nastavili živjeti svojim životom, pratiti tekmu i dobacivati razne komentare u vezi igre jer, ipak, oni su profesionalci.
Hrvoje Debeljak, Hum na Sutli
