Helena Jurković: Stanovnici čarobne brade

U dugoj, sijedoj, naizgled sasvim običnoj bradi, jednog naizgled sasvim običnog starca, žive sasvim neobična mala stvorenja, Bradići. Sitnija od zrna maka, ljubičaste boje s plavim crtama po zaobljenim trbusima, sa šarenim krilcima duginih boja i čarobnim ticalima koja plešu uz veselu glazbu, to su zasigurno najneobičnija stvorenja koja postoje. Ne možete ih vidjeti, jer se jako dobro skrivaju i žive dobar i udoban život u naizgled sasvim običnoj bradi, jednog naizgled sasvim običnog starca.

Bradići su vrlo nemirna stvorenja, po cijeli dan se druže i vesele, jako se vole grliti, a omiljena aktivnost im je trčanje. Svojim hodanjem i trčanjem često škakljaju starca, pa se smije toliko zaraznim smijehom, da svakome tko ga susretne izmami osmijeh na lice. U tunelima guste i tople brade Bradići su napravili Bradograd od malih kućica raznih oblika sa puno prozora. Svaka je kuća drugačija. Kraj svake kuće raste prekrasan grm mirisne ruže, svaki omiljene boje svojeg vlasnika. Ali to su zapravo posebne, čarobne ruže. Njihov je miris čista sreća i one su razlog zašto su Bradići uvijek nasmijani. Ako ponekad kojeg Bradića malo uhvati tuga i stisne ga oko srca, on ode do svoje ruže, zatvori oči, zagrli je i pomiriše je tako jako da mu je nos žut od peludi. Usta se odmah rastegnu u široki osmijeh i opet je sve u redu. Najdraži dio dana im je jutro, kada starac češljićem prođe kroz svoju dugu bradu i nježno ih poškaklja po debelim trbuščićima. Glasni smijeh prosipa se cijelim Bradogradom.

Takvo savršenstvo trajalo je kroz sva godišnja doba, sve vremenske prilike i bio je to doista dobar život.

Jednoga je dana u Bradogradu postalo nekako mračnije, prevruće za izdržati i neprohodno, jer su dlake od brade stršale na sve strane. Bradićima ništa nije bilo jasno. Brada u kojoj su živjeli postala je neuredna i čupava, pa do njih nije dopirao ni svjež zrak ni svjetlost  sunca. Kuće su im odjednom postale sive, trava je izgubila sjaj, ali ono što ih je najviše zabrinjavalo, njihove ruže počele su venuti, a miris im je slabio iz dana u dan. Lica ovih veselih stvorova odjednom su postala zabrinuta, smrknuta i nevesela, a ticala umjesto da plešu u ritmu veselih zvukova glazbe, tužno su se objesila na vrhu glave.  Sve u Bradogradu postalo je teško, mislili su Bradići, ali će ih njihov čovjek oraspoložiti jutarnjim škakljanjem. Čekali su svako jutro, ali ništa nisu dočekali, pa su nakon toga bili još jadniji.

Okupili su se i sjeli u krug, znali su da nešto moraju poduzeti, inače će im  ruže uvenuti, a oni će ostati ovakvi jadni zauvijek. Znali su da moraju upozoriti starca da uredi bradu, ali kako? Premali su da ih čuje ili vidi. Bili su jako bezvoljni i ništa im nije padalo na pamet.

Bradić, po imenu Srećko, nečeg se dosjetio. Sjetio se kako hodanjem i trčanjem nasmijavaju starca, pa je pomislio kako bi bilo dobro da ga sada počnu štipati i natezati za dlake od brade. To bi mu sigurno smetalo i možda bi se onda sjetio da mora urediti bradu. I tako je i bilo! Svi su prionuli i čupali koliko god snažno su mogli. Starac se nekoliko puta počešao, jer ga je  svrbjelo i odlučio da konačno mora poći kupiti češalj za bradu. Naime, stari je izgubio prošli tjedan i inače uvijek njegovana brada, sada je bila neuredna i nikako mu se nije sviđala.

Sljedeće jutro, potpuno neočekivano, nešto nježno poškaklja okrugle trbuščiće malih Bradića, a veseli smijeh proširi se cijelim Bradogradom. Uskoro osjete lagani povjetarac i sunčeve zrake kako se probijaju kroz bradu do njihovih ruža. Do večeri je već cijeli Bradograd mirisao po sreći, a Bradići su još veselije trčali svojim malim nožicama i škakljali starca tako da se smijao do suza, naizgled bez razloga. Bradići su sada još sretniji nego prije, jer su shvatili da koliko god su mali, kada su složni, mogu riješiti i velike probleme.

A vi dragi čitatelji, uvijek kada vidite da se bradati starac smije bez razloga, možda upravo u njegovoj naizgled sasvim običnoj bradi žive sasvim neobična čarobna stvorenja.

A onima s čupavom bradom možete pokloniti češalj, za svaki slučaj.

Helena Jurković,1.razred

OŠ Gornji Mihaljevec

 mentor: Silvija Soldat, mag. prim. educ.