Grigor Pettener: Praznina jednog konja

Živio sam na farmi u okolici Pule. Odmalena sam na farmi viđao puno veselih osmijeha, ali kako sam rastao sve ih je bilo manje i manje. Dok jedne godine nije bilo nikoga, samo mi konji i naši vlasnici. Oduvijek sam volio djecu i druženje s njima, a otkad nema nikoga jako sam tužan. Morao sam nešto učiniti. Jedne ljetne noći preskočio sam ogradu i pobjegao u Šijansku šumu. Tamo sam se skrivao nekoliko dana da me ne pronađu. Nakon nekoliko dana skrivanja odlučio sam otići u grad. Primijetio sam da svi gledaju u neke spravice. Odlučio sam im to uzeti da se počnu normalno ponašati. Tako sam ja uletio u grad i svima to počeo uzimati iz ruku. Vikali su na mene i lovili me. Nisam shvaćao zašto se toliko nerviraju oko toga. Ispljunuo sam te stvarčice i otišao u jedan park s puno djece. Kad sam došao, nitko nije digao pogled s mobitela. Zahrzao sam. Dignuli su ogled. Svi su se oduševili kad su me vidjeli. Počeli su me dragati. Pustili su mobitele i bavili se sa mnom. Bilo mi je drago zbog toga, ali ubrzo je došla policija i uhvatila me. Kad su me stavili u prikolicu vidio sam da su djeca bila tužna. Odveli su me natrag na farmu. Nadao sam se da će sljedećih dana netko doći. Sutradan ujutro sam se jako kasno probudio. U štali nije bilo nikoga. Nisam znao što se događa. Izašao sam i imao što za vidjeti. Na farmu su došla djeca i već jahala druge konje. Srce mi je napokon bilo na mjestu. Opustio sam se i otišao se igrati s njima.

Grigor Pettener, Pula