Gabriela Štimac: Zidić

More je.

Duž obale

pruža se jedan kameni

niski zidić.

 

Prolaze ljudi,

Mimoilaze ga turisti,

Preskaču dječica…

 

Stoji taj zidić

i ne mrda desetljećima.

Samo ponekad, krajičkom oka,

Sasvim slučajno ugledaš

Staru bakicu

Kako joj zasjaje oči

Dok prolazi pored kamenog zidića.

 

Zna baka, zidić s pogledom na more,

Bio je njenom mužu

Najdraži dio grada.

 

Pored bake prođe žena

I nasmija se sama za sebe.

Taj zidić je mjesto njenog prvog poljupca.

 

I tamo negdje među turistima

Marko očima skenira zidić.

Traži kamenu urezotinu

Iz srednjoškolskih dana.

 

Mladić s druge strane

Suzdržava smijeh

Pred brojnim turistima.

Pred očima mu prolaze slike

Prvog pijanstva i ostalih ludorija iste noći.

 

Neki su se zaručili, neki rastali

Neki se poljubili, neki potukli.

Sve njih,

Iako se ne poznaju,

Povezuje jedan zidić

I u svima njima budi različite osjećaje

 

Al’ nije do zidića – do uspomene je

Nije do mjesta – do srca je

Gabriela Štimac, Perušić