Filip Bonaca: Daleki put
Tri je ujutro, ja sam budan, spreman za daleki put. U tri i trideset krenuo sam prema medulinskom aerodromu.
Kada sam stigao tamo, rekao sam pilotu da provjeri ima li zrakoplov goriva, zato što je prije nekoliko mjeseci ostao bez. Ja sam bio onaj koji ga je izvukao iz zrakoplova koji je gorio. Razvalio mi je cijelu kuću pa sam mu rekao da zauzvrat moram zauvijek letjeti besplatno. Kada se oporavio rekao je da možemo krenuti letjeti. Dogovorili smo se da ćemo u četiri sata ujutro krenuti na put, i evo me ulazim u zrakoplov, a za već nekoliko minuta motori se pale.
Ptice su odletjele s piste, poletjeli smo, a za nekoliko dugih sati besmislenog kruženja po nebu, sletjeli smo na moje odredište.
Ah, Premantura, mjesto mojih snova, puno kamenja i dlakavih gusjenica koje padaju s trulih borova. Da ne spominjem smrad Kaštijuna koji dopire u svaki kutak Premanture. Oblijeću me galebovi koji jedu smeće. Zrak je smrdljiv i otrovan. Nema žive duše. Moja prva destinacija je Kaštijun.
Popeo sam se gore, a onda sam iz daljine čuo glasno brujanje okrenuo sam se i osjetio smrad, ali od horizonta nisam ništa vidio. Nakon nekoliko sekundi, ošamutio me smrad.
Probudio sam se, a pored mene je bio veliki crni bager, išao je u mom smjeru. Kada sam se htio pomaknuti nisam mogao. Samo je prešao preko mene i nestao sam u velikoj crnoj praznini smeća.
Filip Bonaca, Pula
