Neka bude što deblja jer je plod našeg podneblja

Emili Pernić: Gradonačelnik Virusotvor

Zovem se Martin. Najviše od svega sam volio svoj mobitel. Nikad ga nisam ispuštao. Imao sam malo prijatelja, većinom smo se dopisivali. Najgori predmet u školi mi je bila biologija. Nisam volio prirodu jer me mama stalno tjerala da čistim vrt pun lišća.

Jednog dana smo imali test. Nisam htio ići u školu, ali me mama tjerala. Spominjala se priroda i okoliš pa sam odmah predao test i zgroženo otišao iz škole. Kada sam došao kući instalirao sam jednu aplikaciju u kojoj postanem gradonačelnik i biram hoću li zagaditi ili očuvati prirodu. Odmah sam počeo zagađivati. Ukinuo sam odvoz smeća, pustio da se smeće baca u prirodu, posjekao sam sve šume i dao sagraditi puno tvornica. Bio sam presretan.

Kada je mama došla kući pitala me zašto nisam bio u školi. Nisam joj odgovorio pa se naljutila i zaključala me u sobu. Barem sam imao više vremena za igricu. Kad sam je upalio, grad je bio čist. Ništa mi nije bilo jasno. Jako sam se naljutio pa sam opet sve zagadio. Došla mi je poruka u chat od igrice u kojoj me netko pod imenom Virusotvor pitao želim li stvarno pustiti taj svijet tako zagađen ili ga želim spasiti prije nego što bude prekasno. Ignorirao sam poruku i nastavio igrati. Navečer sam ugasio igricu i otišao spavati.

Oko tri ujutro čuo sam šuškanje u ormaru pa sam otišao provjeriti što se događa. Otvorio sam ga i vidio kako mi odjeća lebdi. Odjednom, mobitel mi je zasvijetlio i ispred mene se stvorio duh. Bilo je to malo okruglo stvorenje sačinjeno od niza zelenih brojeva na crnoj podlozi. Predstavio se kao Virusotvor i rekao mi da će me odvesti u moj grad da vidim što sam napravio. Meni se to činilo kao odlična ideja jer bih tako barem bio u gradu koji mi se sviđa. Također, nisam razmišljao o čudnim događajima jer sam još uvijek mislio da sanjam. Kada smo ušli, pretvorio sam se u gradonačelnika koj živi u luksuznoj kući. Sviđao mi se moj izgled. Duh me odveo u obilazak gradom. Obavio sam vrlo dobar posao. Sve je bilo zagađeno. Svaka rijeka, potok, šuma, ostao sam očaran. Virusotvor je izgledao ljutito, ali mi nije bilo jasno zašto. Rekao je da dok ja uživam neki se ljudi guše od smrada. Nije mi bilo jasno zašto bi to trebalo mene zanimati. Jako sam ga naljutio pa me odmah pretvorio u građanina i rekao mi da probam preživjeti pet dana.

Znao sam da nema izlaza. Morao sam nekako preživjeti. Mislio sam da će to biti lako pa sam odlučio otići do svoje kuće. Tražio sam je, ali u blizini nije bilo niti jedne kuće. Pitao sam staricu može li mi reći gdje su. Rekla je da samo skrenem lijevo i da ću ih vidjeti. Kada sam ušao u jednu od njih, bila je jako prljava i zrak je bio zagađen. Osjetio se miris otrovnog plina pa sam odmah izašao. Htio sam krenuti prema gradonačelnikovoj kući. Znao sam put po drvoredu koji je vodio prema njoj. Tek tada sam se sjetio da sam naredio da se sva drva posjeku. Bio sam zadivljen svojom pameću, ali i zbunjen jer nisam znao kuda da idem. Nakon nekoliko dugih sati traženja, našao sam je. Ispred nje su bili stražari koji me nisu pustili da uđem. Rekao sam im da sam ja gradonačelnik, ali su se samo nasmijali i rekli mi da mu uopće ne sličim. Ubrzo se niz stube spustio Virusotvor i rekao mi da je preuzeo moj posao. Bio sam jako ljut na njega. Vratio sam se i shvatio da sam jako gladan. Pitao sam ostale građane gdje da nađem hranu ili vodu, ali su mi samo rekli da potražim rijeke. Vidio sam rijeku i nadao se da ću naći vodu i uspjeti se okupati, ali je bila isušena. Kako bih ja trebao preživjeti tih pet dana. Došao sam polja u koje su bile posađene metle. Sjeo sam ispod jedne i osvrnuo se oko sebe. Svugdje je bilo smeće. Vratio sam se u grad i vidio kako ljudi jedu svoje kožne cipele jer je sve bilo toliko zagađeno da nije bilo bitno što će posjesti.

Tog trenutka sam počeo shvaćati da sam napravio veliku pogrešku kada sam zagadio grad. Odlučio sam to promijeniti. Zajedno sa ostalim građanima, htio sam vratiti sve na staro. Na početku mi nitko nije htio pomoći. Prosvjedovao sam, ali su me gađali konzervama. Pokupio sam sve konzerve u jednu većicu i pokazao ljudima kako je priroda ljepša bez smeća.  Ubrzo su se svi okupili i počeli čistiti. Sve što se moglo smo reciklirali, a ostalo smo bacili u smeće. Rijeke i potoci su ponovno tekli, a životinje su ponovno mogle hodati po čistim šumama. Seljaci su počeli saditi voće i povrće. Napokon su se ljudi najeli.

Virusotvoru je došao provjeriti što se događa. Kada me vidio kako čistim, bio je jako zadovoljan. Prepustio mi je posao gradonačelnika. Napokon sam mogao vratiti sve na staro. Ubrzo je grad bio očišćen. Puno ljudi je postalo ekolozima i stanovnici su se napokon okupali. Virusotvor mi je rekao da se mogu vratiti u moj svijet pa sam svih pozdravio i otišao. Bio sam presretan što sam se vratio. Kada sam došao u školu zahvalio sam učitelju iz biologije što se brine o okolišu i rekao mu da ću u budućnosti postati gradonačelnik koji će se skrbiti o očuvanju prirode.

Emili Pernić

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić

 

Donirajte Udrugu Mlada pera
Donirajte Udrugu Mlada pera

Odgovori