Domenika Potnik: Vrati mi se

To sunce i svjetlost i radost svega svijeta

nisu dovoljni da zaustave suze moje što

iz nekoć vedrih očiju teći će dovijeka

jer dragi moji ode prije mnogo ljeta

put nepoznatog bijelog svijeta

minuše ljeto i drugo ga već stiže

prođoše treće pa četvrto i peto

a moga dragog nema i nema

pođi za drugog i ruku mu svoju daj um mi zbori

ne čekaj ga čekaj to srce mi govori

prolaziše ljeta i tijelo mi već starost mori

ali čekaj ga čekaj to mlada duša mi govori

mnogi misle da sam luda

što tolikih godina čekam ga na hridi

i znam da moje oči već su slijepe

ali srce moje ga na dalekoj pučini vidi

pruža ruke prema oštroj hridi

ta dodir ruku naših što dobro se znaju

njegova žuljevita i gruba  moja meka i mila

oči mi ne trebaju  da dragoga svoga vidim

jer ljubim ga svim srcem i dušom čistom

zagrljaj mu pružam što sve je ove godine samo na njega čekao

stajali smo tako na našoj hridi

sve dok sunce od mjeseca nije moglo da se vidi

a moje oko posljednju suzu pusti da zahvali onome što gore vlada

na ovoj radosti

i sada nakon mnogo ljeta dragoga svoga držim i srce mu svoje dajem

što čekalo ga je dok bijaše onkraj bijelog svijeta

Domenika Potnik, Zagreb