Bio bi to jedan sasvim neobičan dan, da nije bio običan

Bio bi to još jedan sasvim običan dan da nije postao neobičan. Budim se u 9 sati ujutro, a vani lijep i sunčan dan. Žena radi, dijete spava i jesenje jutro kao stvoreno za kavicu na balkonu. Uživam i razmišljam što ćemo raditi danas. Prođe mi kroz glavu misao kako će se tatina mezimica opet probuditi u podne i dok obavimo doručak odnosno ručak, proći će nam ovaj lijep dan. E, pa neće to tako danas, moram je probuditi na vrijeme!
Počinjem pospremati po kući; spremati suđe glasnije nego obično. Čak razmišljam i o usisavanju, ali ipak…, probudila se „uspavana ljepotica“.

Bio bi to još jedan sasvim običan dan da nije postao neobičan. Probudila sam se u 10 sati i ne baš tako naspavana. Izgleda da je tata dobio napadaj pospremanja u ranim jutarnjim satima te me probudio.

No, evo je! Njezino klasično dizanje iz kreveta; podočnjaci, razbarušena kosa, ni ‘dobro jutro, tata’, al zato se pali mobitel! Ja stvarno pokušavam biti „cool“ tata i ne „kvocati“ joj ono što su moji roditelji „kvocali“ meni, ali ovo stvarno nema smisla, uh! Evo sad i slušalice stavlja da me ne čuje!

Možda se nisam naspavala, ali ostatak dana bi mogao biti bolji. Protegnula sam se i upalila mobitel kako tati ne bih smetala u pospremanju. Ja sam divna kći; tati ne smetam niti me čuje, uz pomoć moje najdraže serije i slušalica. On ne čuje mene, ja ne čujem njega, savršeno.

Ma vidi je! Najveći joj je problem ujutro izabrati između igrice i YouTubea! Odluka je pala, palim usisavač. Možda se ipak trgne i odluči mi pomoći! Zujim oko nje, zapinjem za nju, ali ona se ni najmanje ne obazire.

Ma vidi ga! Upalio je usisavač! Odluka je pala, palim YouTube i pojačavam na najjače samo da ne čujem to zujanje. Nikad malo mira ujutro! Ali neću ga ometati, doći će mama pa će biti sretna jer je kuća usisana!

Zapinjem za njezine noge već treći put, a ona ništa. No, ipak se nešto događa! Ustaje s trosjeda i uz mrki pogled odlazi u svoju sobu gledati taj svoj mobitel. E, neće to samo tako završiti, vrijeme je za usisavanje njezine sobe!

Izgleda da tata baš ne zna usisavati! Zapeo je za moje noge već treći put, ali dobro, nije sve za svakoga, pa neću ga smetati. Idem u svoju sobu. Ne mogu vjerovati! Nije prošlo ni pet minuta, a evo ga za mnom, s usisavačem naravno! Taj njegov usisavač mi pomalo ide na živce.

Već mi je dosadilo usisavanje i ta njezina bezobzirnost. Gasim usisavač i njezin YouTube i tjeram je na pranje zubi, češljanje, presvlačenje iz pidžame i sve ostale normalne stvari koje ljudi rade kad se probude.

Tata je poludio. Ugasio je usisavač, uzeo mi je mobitel i počeo mi nešto zanovijetati. Ne razumijem zašto! Bila sam toliko obzirna i nisam ga htjela smetati, a on mi tako vraća. No, dobro, dižem se prati zube, češljati i napraviti sve one stvari za koje odrasli misle da se moraju napraviti kad se probudiš.

Odjedanput tišina. Ne radi ni usisavač ni YouTube. Napokon se spremila i sada je u kući nastala napeta tišina koju prekida ženin dolazak s posla. Ubrzo se je započelo pripremanje ručka koji je bio brzo gotov pa smo se lijepo najeli.

Odjedanput tišina. Napokon nema više usisavača, ali ni mog mobitela.Tišinu je prekinula mama svojim ulaskom, čim je ušla, tišina je nestala. Brzo se počeo pripremati ručak i sjeli smo za stol. Pretvarala sam se da mi je maneštra od povrća fina kako se i mama ne bi naljutila.

Naravno, nakon ručka treba netko i pospremiti, ali valjda se to na nju ne odnosi. Opet je s mobitelom u ruci i slušalicama u ušima! Pa to je za poludjeti, dosta više takvog ponašanja! Svaki dan ista priča, vrijeme je za ozbiljan razgovor!

Lijepo sam se najela, a oduvijek je poznato da se nakon dobrog ručka ili barem djelomično dobrog ručka, treba malo odmoriti.Mislila sam da sam zaslužila da sada budem na YouTubeu.Očito sam se prevarila. Tata je došao do mene, no ovaj put bez usisavača, i pokrenuo neku vrstu „užasno bitnog razgovora“.

Ta današnja djeca stvarno ne razumiju što je dobro za njih. Ja joj objašnjavam kako bi se trebala ponašati, a ona koluta očima i ulazi sa mnom u raspravu. Rasprava je postajala sve glasnija, a moju ljepoticu je spasila mama.Rekla je da je vani lijep i sunčan dan i neka oboje izvolimo izaći van na hlađenje da se ona može odmoriti na miru!

Ti roditelji stvarno misle da znaju sve na ovom svijetu. Počeo mi je nešto govoriti o tome kako se trebam ponašati, koliko je nezdravo da gledam u mobitel i ostale stvari za koje tata očito ne zna da ja znam. Nisam kolutala očima nego me odjednom tata okrivio da sam bezobrazna i morala sam se braniti. U tom trenutku prekinula nas je mama tjerajući nas van. Vani je bio lijep i sunčan dan pa sam ponijela i role sa sobom.

Sjeli smo u auto. Odlučio sam da odemo na brzinu oprati auto pa da barem malo „gospođica“ zaprlja ruke, ali nažalost autopraonica je bila u kvaru. Odvezli smo se do dvorane gdje ona može voziti role, a ja na miru piti kavu i čitati novine.
Umjesto da smo do dvorane, koja nam je jako blizu, išli pješice, on je odlučio da idemo autom, a na mene se žali da sam lijena. Do dvorane smo se vozili nekim čudnim i dužim putem, a kada smo napokon stigli, on je odmah otišao na kavu i novine. Naravno da nisam obula role, pa neću se valjda rolati sama!

Sjeli smo. Ja naručim kavu, a ona Cedevitu. Ja uzmem novine, a ona… Što! Je l’ to moguće? Pa ona je uzela i mobitel sa sobom! Sigurno se opet spaja na YouTube! Ok, moram se smiriti i ne smijem započeti svađu i galamu. Stvari se rješavaju razgovorom, a ne galamom.

Sjeli smo. On je naručio kavu, a ja Cedevitu. On uzme novine, a ja izvučem mobitel i počnem se dopisivati s prijateljicama koje će sada biti moje društvo. Gleda me preko novina… joj… moglo bi biti galame. Ma neće valjda,najbolje da budem neprimjetna.

Zvoni joj telefon i prekida napete poglede. Diže se i odlazi razgovarati podalje od mene. Valjda je sad već velika i ja kao ne smijem čuti. Vode se neki strašno bitni razgovori koji su ipak donijeli značajne rezultate! Zove me da idemo na igralište.

Napokon, nakon dosadne tišine, neke dobre vijesti. Zvala me Maša da će ona i njen brat doći, a ubrzo nakon toga zvao me i moj susjed da dolazi. Nekako sam uspjela odvojiti tatu od novina i otišli smo na igralište.

Stižemo na igralište i ona kilavo izvlači i navlači role. Valjda čeka da padne mrak. Nije prošlo ni 5 minuta, a njezin prijatelj Sven utrčava na igralište. Par minuta kasnije i Maša s bratom, a još i druga djeca. Kako je lijepo vidjeti da je njezino tipkanje po mobitelu ipak bilo korisno.

Sporo sam izvlačila role jer se nisam željela rolati bez Maše. Ubrzo sam vidjela Svena koji je donio loptu. U tom trenutku znala sam da mi role danas neće trebati.Odmah iza njega došli su Maša i njezin brat.

Baš je lijepo gledati djecu kako se igraju vani po ovako lijepom i sunčanom danu. Ali ne i ovu djecu. Gledam petero djece ispred sebe, dvoje u rolama i troje s loptom, kako se ne znaju igrati. Imam osjećaj da će svi sjesti pored mene na tribine i igrati igrice na mobitelu! Ma je li to moguće! Dok sam ja bio dijete, mame su nas morale tjerati kući, a sad ovu djecu trebaš tjerati van na svježi zrak.

Rolanje baš nije bilo onako zanimljivo kako sam zamišljala. Otišle smo vidjeti što rade dečki, a oni su bez veze među sobom nabijali loptu.

Dobro, treba spasiti ovaj dan, ovu njihovu igru. Uzimam loptu i slažem djecu u krug. Ta igra se u moje vrijeme zvala „igra pjetlića“. Ukratko im objasnim kako se to igra, a oni me gledaju kao da sam „pao s Marsa“. Ali prihvaćaju igru i iduća dva sata su nam prošla u trčanju i padanju. Neki u tenisicama, a neki i bosi. Čak su nam se i drugi roditelji priključili i prisjetili se svoje mladosti.

Tata se diže i uzima loptu. Slaže nas u krug i objašnjava nam kako se igra „pilić u sredini“, kao da mi to već ne znamo. Ali svejedno, prihvaćamo igru i trčimo i padamo sve dok sunce nije zašlo. Čak su nam se i drugi roditelji pridružili, e to je tek bilo smiješno.

Sunce je zašlo i došlo je vrijeme za poći kući. Bio bi to jedan sasvim neobičan dan da ustvari nije bio običan. Ta čemu služe djeca nego da ljute roditelje.

Nakon dva sata igre morali smo ići svojim kućama. Bio bi to jedan sasvim neobičan dan da ustvari nije bio običan. Ta čemu služe roditelji nego da pametuju djeci.

Mia Butorac, 11 godina

Kastav

Alen Butorac, otac