Andrea Berić: Beskraj
Snažan pritisak nastanjivao mi se u prsnom košu. Udovi kao da su mi bili oduzeti, tuđi, nepotreban alat o koji sam se saplitao. Oblaci su prekrivali nebo i dalo se naslutiti da će uskoro započeti pljusak. Sve je već bilo dovoljno sablasno, pogotovo mjesto na kojem sam se nalazio.
Vukao sam se između kamenih spomenika, mramornih ploča, gnjilih drvenih križeva. Ni sam ne znam po koji put se ponavljao isti scenarij.
Zamislio sam se nad nekom glupošću kad je pored mene proletjela vrana i ošinula me krilom po obrazu. Pakleno me zapeklo i mahinalno sam dlanom prekrio ranu. Što se još može dogoditi, svega mi je već dosta s čime se suočavam. Hladan znoj slijevao mi se niz lice kvaseći me poput najodurnijeg tuša.
Grob je bio otvoren, a ploča razbijena u mnogo dijelova ležala je sa strane. Križ je i dalje čvrsto stajao sa zlatnim izrezbarenim slovima i brojevima. Sjedila je sasvim spokojno kao za vrijeme najobičnijeg ljetnog dana kao nekada, kada smo trebali zajedno ići u šetnju kraj jezera. Čula je moje korake, ali nije podizala pogled. Sjeo sam kraj nje i čekao da nešto izusti.
“Zdravo prijatelju dobri” rekla je hihoćući se.
Glas joj je bio dubok, oštar poput britve, naprosto drugačiji od onog kakvog je imala… Uzvratio sam pozdrav grčevito boreći se da smislim što bih dalje rekao.
“Ne moraš se boriti sa svojim demonima sada dok si sa mnom, budi tu i šuti, posve dovoljno što se mene tiče” unaprijed me spasila muka. Skupio sam hrabrosti i pogledao ju kao da pogledom želim prožeti njeno biće. Koža joj je bila blijeda kao svijeća, kosa i dalje crna, slijepljena od znoja i tjelesnih sokova. Na zapešćima su i dalje vladali zavoji kroz kojih je davno prodrla krv, vratom se prostirala debela plava masnica, rane koje si je sama zadala. Gledajući tako u nju nisam mogao vjerovati da je to ista djevojka koja je odisala strašću, prkosom, neponovljivom ljepotom koja me iznova i iznova bacala u trans.
Bilo je takoreći tragikomično kako život zna biti bezosjećajni gad s lošim smislom za humor. Nosila je odjeću u kojoj su je zatekli, po njenoj želji. Crna majica sa stihovima o posljednjem letu žive duše, crne traperice, poderane vansice, srebrni križić oko vrata. Ovratnik majice bio je slijepljen krvlju koja tamo nije ni trebala naći mjesto. Nakon što si je u kupatilu prerezala vene oštrim žiletom na laički, nespretan način, nije mogla izdržati bol pa je odlučila dokrajčiti muke omčom. Dok ju je omatala, sva joj se krv slijevala niz vrat.
Bio je to grozan prizor za njenog djeda kada ju je zatekao u podrumu. U glavi mi je zakuhalo prisjećajući se minulih događaja i stresao sam se kao da je netko led prosuo na mene.
Ona je, izgleda, već neko vrijeme zurila u mene i tek sam tada to skužio.
“Ostavi tu prošlost već jednom iza sebe za sva vremena. Sama sam napravila to što već jesam, iz svojih razloga. Meni je drago što mi i dalje dolaziš, ali ti od toga nemaš života” žustro je izbacila riječi iz sebe kao da je spremila recitaciju.
“Da sam trebala tu biti uz tebe, da je bilo suđeno od Boga, bila bih. Očito nam se putevi nisu ukrižali. Više ne osjećam ništa,ni tugu ni radost ni brigu, ama baš ništa, a to sam oduvijek htjela. Nisam više mogla nositi taj teret na plećima. Bog mi je oprostio, nadam se i ti.”
Njene riječi su me sjekle poput najljućeg mača i postalo mi je mučno. Crnilo mi se pred očima i počela je navirati zraka svjetlosti. Najednom kao da me netko bacio na leđa. Probudio sam se u svojoj sobi, svom krevetu, mokar kao da sam izronio iz bunara strave. Momentalno sam ustao u sjedeći položaj i pogledao na sat. Bilo je 2:30 h. Srce mi je tuklo kao da želi probiti pluća i iskočiti van. Opet mi ne da mira ni dok spavam… Dohvatio sam bočicu tableta za spavanje koje me vjerno čekaju na noćnom ormariću unazad godinu dana. Ugrabio sam ih nekoliko više ni ne brojeći. Popio sam ih nonšalantno uz gutljaj vode, gadeći se okusa.
Slika je ležala na podu okrenuta naopako, poleđine ispisane brzim, drhtavim pokretima: “Na javi su nas pokušali rastaviti, u snu mi te oteti neće, a na nebu čuvam mjesto za tebe.”
