Ana Kuhar: Sklad

U nekoj dalekoj zemlji koja nije imala ni ime, gdje nije živjelo baš puno ljudi, govorilo se da preko šume, uz rijeku, žive vrlo čudna bića. Ljudi su govorili da imaju glavu čovjeka, a tijelo poput biljke. Neki su pak govorili da su to zla bića. Rano u zoru odletjeli bi daleko i ne bi ih bilo punih 5 dana, vraćali bi se svaki put točno u zoru. Nitko nije znao odakle su i što žele.

Jednog jutra u zoru bića nisu odletjela, ljudima je to bilo čudno sve dok jedan čovjek nije poželio bolje upoznati ta mistična stvorenja. Bio je to dug put, pješačio je puna dva dana, ali uspio ih je pronaći. Kada je stigao, ugledao je jedno njihovo mladunče, bilo je maleno i umotano u velik list neke biljke, ali nije izgledalo uplašeno već nekako znatiželjno. Čovjek ga pogleda u njegove velike smeđe oči pa se sav raznježi, a stvor mu se učini nekako blag i mio. Odjednom čovjek začuje tiho šuštanje iza njega, brzo se okrene kad ono oko njega dvadesetak naoružanih čudnih bića, zbog kojih je i došao. Bio je opkoljen. Polako je zakoračio unatrag, ali i to je bilo dovoljno da se bića uskomešaju i napadnu ga. Odvukli su ga do svojeg poglavice, starješine. Čovjek mu je odmah objasnio kako je došao da vidi je li sve u redu s njima jer su svi ljudi opazili da bića nisu u zoru otišla i rekao mu je kako ih on oduvijek smatra vrlo zanimljivim stvorenjima te da ih je htio bolje upoznati. Narod, ta čudesna stvorenja, odmah su shvatili da on nije htio ništa loše i ispričali mu se na ovakvom napadu. Nisu odletjeli rano u zoru zbog ovog mladunčeta kojeg je čovjek spazio. Bolestan je i ostali su brinuti se o njemu. Čovjek je nastavio boraviti ondje i upoznavati njihov narod sve više i više. Nakon dva dana otkako je čovjek otišao, ljudi su se jako zabrinuli i odlučili ga potražiti. Njih desetak okupilo se i uputilo prema tim mitskim stvorenjima u potrazi za svojim čovjekom. Bili su uvjereni kako su ga ta stvorenja ubila. Čim su stigli tamo, ugledali su čovjeka pokraj rijeke, a oko njega nekoliko stvorenja . On im je ispričao sve što se dogodilo i rekao kako su ta stvorenja zapravo jako druželjubiva i da ne predstavljaju nikakvu opasnost. Ljudi odlučili ostati i živjeti tamo.

I tako su ta dva naroda živjela zajedno u skladu. Ova priča dokazuje da priroda spaja različitosti koje su možda na prvi pogled potpuno nespojive. Ta dva naroda i dan danas žive zajedno i tko zna, možda im se netko pridruži.

Ana Kuhar, Pula