Amelia Kramar: Duboko u sebi

Taj dan obilježio je moj život zauvijek. Vožnja je bila luda. Iz suprotnog smjera naletio je automobil. Ono čega se najbolje sjećam su moje vizije…Nisam točno sigurna koliko je trajalo, ali je bilo poprilično zanimljivo. Sve je započelo velikim tamnim tunelom punim mojih strahova.
Prvi najgori strah bio je moja budućnost. Nisam mogla utjecati na svoje misli. Jedino što mi je padalo na pamet bila je smrt moje bake. Duboko u sebi, osjetila sam glas grublji od bilo kojeg sam ikada čula. Hrapavim glasom mi je govorio: “Stani, vrati se na put gdje si prije bila i nemoj skretati!”. Vlak smrti me brzinom svjetlosti vratio na stazu i “Bum!” – strah je nestao.
Nisam znala kako ni zašto.
Dalje u tunelu, čula sam kako se priprema velika gozba. Oko mene je bilo brdo prašine. Posvuda su bili poslagani znaci na kojima je pisalo: “Pod visokim naponom!” Nisam znala što to znači pa sam dotaknula jedan od njih polako vozeći se vlakom.
U trenutku kada se to dogodilo, probudila sam se u bolničkoj sobi. Bolnica je bila smještena na vrhu Vrbovca gdje se nesreća dogodila. Ugledala sam stranca u mojoj sobi. Rekao mi je da je on moj suprug. Nisam mu vjerovala dok mi nije pokazao naše zajedničke slike. Suze su mi same počele teći. Tek sada shvaćam koliko mi je ta nesreća bila korisna da savladam svoje strahove.

Amelia Kramar, Pula