Anida Valentić: Duga za Srnu

“Gdje sam ja?” – upitala je neka čudna djevojčica. Imala je kratko ošišanu kosu i jednostavnu, otrcanu odjeću.
“Pala si u svemir,” odgovorio sam joj.
Bila je umorna; vidjelo joj se to u očima. Znatiželjno sam je upitao: “Znaš li odakle dolaziš?”
“Da,” zbunjeno mi je odgovorila, iako je izgledalo kao da ipak nešto ne zna. “Ali ne znam gdje se taj planet nalazi niti kako doći do njega. Možda sam izgubila dio pamćenja,” rekla je.

Ustao sam i otišao po malo vode iz obližnjeg bunara. Dok sam hodao, razmišljao sam kako bih je mogao vratiti na njezin planet. Možda mi ona može pomoći u rješavanju mog problema. Odlučio sam joj predložiti da nastavimo razgovarati, u nadi da će se prisjetiti detalja iz svog svijeta.

Ispričala mi je o svom planetu, mjestu prepunom biljaka i ljudi. Na njezinom planetu žene ne smiju raditi sve što žele.
“Uvijek sam htjela izaći vani i igrati se na ulici, ali mama mi to nije dopuštala,” rekla je. “Uvijek je govorila da cure trebaju biti kod kuće, kuhati i čistiti.”
Drhtavim glasom, gotovo nesigurno, dodala je: “Nisam se nikada slagala s tim.”

Pogledao sam je s razumijevanjem i predložio da zajedno posjetimo planete u svemiru – možda će prepoznati neki od njih. Krenuli smo na dugo putovanje, posjećujući jedan planet za drugim. Nakon šest planeta, još uvijek nije pronašla svoj dom.

Na šestom planetu sreli smo geografa koji nam je rekao da bi mogla biti sa Zemlje. Pun nade, odmah smo krenuli prema Zemlji i sletjeli u poznatu pustinju.
“Pustinja!” – uzviknula je djevojčica iznenađeno. “Cijelo ovo vrijeme smo bili na tvom planetu!”
“Ako bar mogu znati tvoje ime,” rekao sam, gledajući je sa zanimanjem.
“Srna. Zovem se Srna,” odgovorila je.

Mislio sam da je ovo kraj našeg putovanja, ali Srna je rekla: “Ali, ne želim ostati ovdje.”
Objasnila mi je da je prošla ispod duge kako bi postala dječak i napokon se mogla slobodno igrati na ulici. S tugom u glasu zamolila me da joj pomognem ostvariti tu želju.

Ostao sam razmišljati o njenoj priči i pokušao smisliti način da joj pomognem. Sjetio sam se jedne ideje: možda možemo ponovno proći ispod duge i vidjeti hoće li se njezina želja ostvariti. Probudio sam Srnu i rekao joj svoj plan.
“Ali, jesi li siguran da će to uspjeti?” upitala me pomalo skeptično.
“Sjećam se kako si ispričala priču o duge, baš prije nego si otišla,” odgovorio sam.

Držali smo se za ruke i čekali dugu da se pojavi na horizontu. Napokon, duga se pojavila, obasjavajući pustinju čarobnim bojama. Srna je sklopila oči i prošla ispod duge s osmijehom na licu.

Kad je prošla ispod duge, Srna se zaustavila i duboko udahnula. “Osjećam se drugačije,” rekla je tiho.
Pogledao sam je s osmijehom. Nije bila samo djevojčica koja je tražila slobodu – sada je bila neko tko je pronašao svoj put. Od tada, nisam bio sam. Srna mi je pomogla očistiti moj planet, njegovati ružu i čuvati baobabe.

Više se nikad nisam osjećao usamljenim.

Anida Valentić

OŠ Šijana Pula

Mentor: Vladimir Papić