Marija Andjela Marić: Sprej

VRHUNAC:

Odjednom, svi su krenuli bježati, pa sam mislila kako da uspijem upravljati vlastitim nogama. Bi li to bilo bolje nego da me uhvati policija? Što bih im zapravo rekla? Kako bih im dokazala da uistinu nisam kriva?

„Nisam ja, nisam ja…“, ponavljala sam sebi, iako nije bilo od koristi. Pala sam tamo, to je bilo dovoljno. Dovoljno da budem u kazni do svoje četrdesete, što je grozno kad roditelji saznaju za ovaj mali ispad. Zarobljena u svojim mislima, mislim da sam shvatila da su moji sudionici u tom trenutku zastali. Pitala sam se, pa sam se puta okrenula da vratim orijentaciju.

KRAJ:

Zbunjeno, ostala sam da dokučim gdje su ostali. Više nije bilo lica. Ja sam pobjegla. Pri čemu mi je duša postala delikvent. Sjela sam kraj uličnog svjetla, dugo odsutna. Kako ću se sada vratiti kući? Objasniti roditeljima da sam bježala pred policijom, nedužna?

POČETAK:

Poslije škole smo s prijateljicom krenule do igrališta. Po običaju, ona si je kupila nešto za užinu te smo sjele na klupicu. Krajičkom oka u daljini vidjela sam kako kajakaške siluete trče ka učama. Nisam obraćala pažnju.

ZAPLET :

U trenu oka prošli su pored nas bacajući nam te sprejve pod noge. Dugo vremena okretale smo se za njima, pokazivale i međusobno očekivale kad ćemo ih vidjeti kako trče. Nije prošlo dugo kad su u daljini vidjeli da prema nama ide policija.

„Odložite to, kraj nogu! Stanite mirno!“ vikali su učama. Sve je to bio samo smiješan nesporazum. Netko je vjerojatno zajamčio policiji sve kao vandaliziranje. To sam pomislila prije nego što sam primijetila da prijateljice do mene više nije bilo.

Marija Andjela Marić

OŠ Šijana Pula

Mentor: Vladimir Papić