Andreas Lanča – Programirana praznina
Ne znam više niti koji je dan. Skrivamo se ovdje već ne znam koliko dugo. Po svojoj dugoj i rijetkoj zapetljanoj bradi rekao bi da su prošli mjeseci, a ne znam niti od koga se skrivam. Skrivamo se u podrumu. Na svakom kutu zida obavijaju se duge tanke paukove niti. Nekadašnji žuti zidovi, izgubili su površinski sloj, bili su potpuno oderani. Smrad koji je vladao u prostoriji najviše mi je smetao. Bio je to smrad ustajalog znoja.
Potpuno sam izgubio svoj bioritam. Jeo sam ljigave crve koji su se množili svakog dana. To nam je bio izvor hrane i pića. Oduvijek sam htio nešto izumiti, nešto bitno za svoju zemlju, a sada polako gubim razum. Svakim danom imam osjećaj da mi živci bubre kao da netko napuhuje balon do samih granica. Ne znam koliko ću još ovako izdržati. Crvi koje jedem izgledaju mi sve veći i veći, imam osjećaj da ludim. Osjećaj, da mi svo znanje curi iz glave kao da moje organsko računalo nema procesor. Čini mi se da mi crvi koje jedem ne idu u želudac, nego idu prema mozgu i uče od mene kao s tražilice. Kao da se žele izjednačiti s nama i biti nam ravnopravni, a mi ih jedemo. Oni jedu zid, a mi njih. Nešto mi govori da radimo krivo. Imam osjećaj kao da nas i oni napadaju. Te male sluzave, zelene životinje s rebrastim tijelom i dlačicama kao usisavačima. Usisavaju svo znanje koje imamo. Žele nas zaglupjeti da budemo ispod njihove razine. Ne mogu to dopustiti, moram pobjeći odavde. U glavi mi se razvio scenarij o crvima, a više nisam siguran je li to istina. Jesu li ti crvi koje svakodnevno jedemo nešto što će nas naposlijetku istrijebiti?!? Zidovi prostorije također me plaše. Izgledaju sve uži. Ograničavaju me. Stišću mi glavu, stežu moje mogućnosti. Činilo mi se da mi mozak truli ili se preobražava kao da nije bio onaj isti. Možda mi se sve to događalo od žeđi za novim spoznajama, novim izumima. Nisam bio strukturiran za bježanje od nepoznatih napadača iz nepoznatog razloga. Bilo me strah da starim dok sam mlad.
Odlučio sam otići. Ne znajući koji je dan, koji je sat, izletio sam iz podruma. Popeo sam se starim polu urušenim kamenim stepenicama i ugledao Sunce. Sunce koje me je obasjalo svojim zrakama koje me oslobodilo ograničavajućih zidova, osvajačkih crva i svih mojih ružnih misli. Oslobodilo mi je mozak, raširilo glavu. Prodisao sam. Uočio sam sjenu koja se kretala. Nisam znao trebam li se vratiti u podrum i ugroziti druge, osvrnuti se ili trčati bez prestanka. Prvo nisam napravio zbog osjećaja oslobođenja koji sam doživio. Osvrnuo se jesam, ali iza mene nikoga nije bilo, samo mi je pod nogama stajala crna fleka pokretnih udova. Kao da bježim od praznine, bez obzira na to potrčao sam. Trčao sam gledajući polu visoko, kako bi promatrao sjenu. Na trenutak je nestala, a onda se umnožila. Najednom su se na podu pojavile dvije pa četiri pa osam… sjena. Htjele su me uvesti u tamu. Osvrnuo sam se ponovno i vidio prazninu kao da gledam u beskonačnost. Kada sam vratio pogled više se nije razaznavao niti jedan oblik. Sada je pod mojim nogama ležala beskonačna isprazna tmina. Pitao sam se što je ili tko je i zašto nas je baš to napalo. Jesmo li si zato sami krivi? Jesmo li mi izumili nešto što je pokrenulo crve i sve se okrenulo protiv nas? Mozak mi je trokirao. Nešto mi je pokušavao reći? Nisam više bio siguran je li to moj mozak ili je to nešto što se u meni razvilo. Nešto savršeno, ali neemocionalno. Nisam osjećao ni tugu ni strah, a gledao sam u crnilo. To crnilo počelo mi je obavijati mozak kao da ga je preobražavao. Kao da je od njega stvarala nešto uravnoteženo nešto što prije nije postojalo. Kao da su mi živce zamijenili metali koji su provodili bezosjećajnu, ali vrlo inteligentnu tvar koja mi je promijenila tijelo. Sada sam shvatio od čega smo bježali. Bježali smo od tvari koja nas je činila pametnijima, ali nam je oduzimala ljudski razum. Nisam bio siguran jesu li me crvi istjerali iz podruma kao kakve sluge koje su služile najinteligentnijoj tvari na svijetu. Što sam im ja skrivio da mi moraju ograničavati ljudskost i izjedati moju slobodu. Zašto baš mene uvesti u nedorečenu beskonačnost i nepojmljivu inteligenciju. Slika mi se razlila u nebrojene kvadratiće. Tvorili su istu sliku samo što je bila bezbojna, imao sam osjećaj da sve gubi boju emocije. Tada osjećaj je nestao i ostao sam gledati praznim blijedim očima koje su gledale u kvadratiće raznih nijansa sive boje. Najednom glava mi je zatutnjala. Vibracija mi je prodrmala tijelo i pao sam na pod. Kada sam se ustao, to više nisam bio ja.
Mozak kojeg sam nekad slušao i uživao ga koristiti sada mi je upravljao tijelom bez moje volje. Kao da je netko ili nešto, a možda i baš ovo crnilo prerezalo vezu između mene, odnosno moje duše, i njega.
Andreas Lanča
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić
