Emili Pernić: Računalo mi laže?!

Dvije tisuće pedeseta godina je i svijet se u potpunosti promijenio. Ljudi su razradili i unaprijedili robote koji su preuzeli gotovo sve ljudske poslove. Upravljaju računalima, a robote nadgleda još nekolicina kvalificiranih ljudi. Ja sam jedan od njih. Radim u velikoj tvrtki za nadgledanje računala i svaki tjedan imam različite zadatke koje trebam ispuniti. Ljudi generalno, ne vole robote. Posljednjih nekoliko tjedana se učestalo žale da nemaju dovoljno novaca za život i da trebaju poslove koje su im roboti preuzeli. To je zahvatilo cijeli planet pa je na međunarodnom skupu za integriranje robota u društvo, donijeta odluka da je robote najbolje nastaniti na drugi planet. Ljudima je bilo zabranjeno govoriti o tome jer su predstavnici smatrali da bi roboti, ako saznaju za naš plan, uništili sve oko sebe uključujući i ljudsku civilizaciju. Moja tvrtka je imala glavnu ulogu u tom zadatku. Šef mi je rekao da ću ja upravljati timom. Trebao sam otići u svemirsku postaju u središtu solarnog sustava i pronaći planet pogodan za robote.

Ušao sam u elektromobil i utipkao adresu svemirske postaje. Kada sam stigao, dočekali su me ostali radnici koji su me odveli do ureda. Rekli su mi da ću u njemu izvršavati svoj zadatak i da imam posebno računalo namijenjeno proučavanju solarnog sustava. Ured je bio predivan, izgledao je poput galaksije. Sjeo sam za stol i počeo raditi. Nakon dvije minute, u ured su mi ušla dva robota. Identificirali su se kao Zig-201 i Zag-88 i rekli mi da su moji suradnici. Nije mi bilo ugodno biti u istoj prostoriji s njima pa sam im rekao da izađu. Nakon toga sam pogledao sve podatke o solarnom sustavu. Sve se činilo u redu. Odlučio sam pogledati nadzornu kameru solarnog sustava. Na Merkuru i Veneri nisam uočio ništa neobično. Pogledao sam Mliječnu stazu na kojoj sam uočio nekoliko čudnih boja i rupa u obliku zvijezda. Pogledao sam podatke da provjerim što piše, ali se sve činilo drugačije. Zumirao sam zvijezde i ostao u šoku. To nisu bile zvijezde već rupe koje vode u drugu galaksiju. Zumirao sam još bliže i ostao zbunjen. Ta druga galaksija izgledala je poput naše.

Izašao sam iz ureda i okupio sve radnike da vide što se događa. Kada smo ušli u ured rekao sam im da dobro pogledaju sve podatke. Nakon toga sam upalio svemirsku kameru i zumirao iste zvijezde. Shvatio sam da nešto nije u redu. Rupa je nestala. Svi su me zbunjeno gledali. Nisam znao što da radim. Preporučili su mi da otiđem kući i naspavam se. Kada sam legao u krevet, oči mi se nisu mogle sklopiti. U glavi su mi se vrtjeli svi događaji od današnjeg dana. Odlučio sam raditi cijelu noć dok ne otkrijem o čemu je riječ. Uključio sam računalo i rekao mu da mi pokaže sve podatke o drugim galaksijama. Nisam pronašao ništa zanimljivo. Posumnjao sam da roboti možda znaju nešto o našem planu, ali to nije bilo moguće jer je svima zabranjeno da otkriju tajnu. Pretražio sam robote i njihove mogućnosti, ali opet nisam našao ništa neobično. Uključio sam svemirsku kameru i zumirao dio s rupom. Ovoga se puta vidjela. Odmah sam slikao zaslon kako bi svima dokazao da nisam lud. Čim sam to napravio, došla mi je poruka s anonimnog broja. Pisalo je da uzalud pokušavam jer mi nitko neće vjerovati. Htio sam i to slikati ali mi se računalo isključilo. Pokušao sam ga uključiti ali nije uspjelo. Sljedećeg jutra, uzeo sam računalo i odmah otišao do svemirske postaje. Zatražio sam hitno okupljanje. Uključio sam računalo i otišao u galeriju. Pokazao sam im sliku, ali rupe više nije bilo. Ostao sam u šoku. Otišao sam u poruke, ali anonimnom broju ni traga. Bili su zbunjeni. Ponovno su mi rekli da moram spavati. Bio sam jako ljut. Znao sam da me netko ili nešto sabotira. Uključio sam radničko računalo i otišao u svemirsku kameru. Ovoga puta rupi nije bilo ni traga. Zbog razočaranja otišao sam nešto pojesti. Sjeo sam u restoran i počeo razmišljati. Pokušavao sam se sjetiti tko bi to mogao učiniti. Ništa mi nije padalo na pamet. Odlučio sam se vratiti u ured. Kada sam mu se približavao, čuo sam kako netko šapuće. Bila su to dva robotska glasa. Jedan je rekao:” Pla-a-an usporee-n, eliminirati-i.” Drugi je rekao: ” LJud-ii na-s se-e misle-e riješiti, neće-e uspije-eti, mi ćem-o ih se-e rije-ši-ti-i prvi-i !”.Zatim je nadodao: ” Eliminirati-i ga-a!”. Ostao sam u šoku. Prvi se ubacio: ” Lažna-a ga-laksij-aa ne-e održi-va-a! Pla-a-n ubrz-an-n, lansiran-je-je projekti-la-la z-aa tri-i sata-a!”. Odlučio sam snimiti cijeli razgovor preko mobitela. Kada su krenuli prema izlazu, sakrio sam se iza stupa. Uključio sam kameru kako bi ih fotografirao. Iz ureda su izašli Zig-201 i Zag-88. U tom je trenutku sve imalo smisla. Roboti su saznali za naš plan, žele nas se riješiti zbog toga su mi hakirali računalo kako bi imali više vremena da smisle plan kako eliminirati ljude. Cijelo vrijeme sam gledao drugu galaksiju. Svijet bi mogao nestati za tri sata. Kada sam se vratio u ured, osjećao sam se preplavljen novim saznanjima, ali istovremeno i zabrinut zbog mogućih posljedica. Znao sam da nekako moram upozoriti svijet. Stavio sam alarm na točni tri sata kako bi znao kada će projektili biti lansirani. Ovoga sam puta morao biti brz. Ušao sam u svemirsku kameru i zumirao isti onaj dio s rupom. Ovoga sam je puta fotografirao s mobitelom. Zatim sam ponovno slikao ekran kako bi mi došla anonimna poruka. Stigao sam je slikati prije isključivanja. Otišao sam do glavnog printera i isprintao sve fotografije. Sazvao sam hitni sastanak. Ovoga sam puta zahtijevao da se roboti pridruže i da se projicira uživo diljem cijelog svijeta. Prvo sam svima objasnio situaciju i rekao da ću ovime pokazati da nisam lud. Na velikom ekranu sam pustio snimak razgovora. Svi su ostali u šoku. Zatim sam im pokazao fotografije rupe i anonimne poruke. Ostali su bez riječi. Na samom kraju sam stavio sliku robota koji su vodili razgovor. Nakon toga je trajala duga šutnja. Nitko nije znao što reći. Rekao sam im da se moramo požuriti. Roboti su nakon toga izašli iz ureda. Okupio sam ljude i krenuo u potragu za njima. Tražili smo ih po cijeloj svemirskoj postaji ali robotima ni traga. Osjećao sam se kao da su nestali. Imali smo još jako malo vremena prije lansiranja. Morao sam se požuriti. Odlučio sam otići na najviši kat svemirske postaje. Kada sam stigao vidio sam nekoliko računala nabacana po podu. Približio sam im se i ostao u šoku. U njima su bili roboti, izgledalo je kao da nas zovu u pomoć. Bio sam jako zbunjen. Na ekranu se zatim pojavio dugačak tekst. Pisalo je:” Javlja vam se Ured Računala. Želimo vam reći da ste uspješno prošli test. Robotima već nekoliko dana upravljaju računala. Sigurno ste zbunjeni. Objasnit ću vam. Zabrinuli smo se kako bi ljudi mogli reagirati na ovakve stvari u budućnosti, zbog toga smo napravili mali ‘eksperiment’ u kojem smo upravljali robotima kako biste mislili da vas žele uništiti. Očekivalo smo puno gore od vas. Ugodno smo iznenađeni. Ne brinite se za projektile oni ne postoje. Robote ćemo sami poslati na Uran! Do sljedećeg puta. Lp U.R”.

Bili smo u šoku. Odlučio sam otići do ureda i javiti ostalima. Kada sam stigao dočekali su me puni zahvala. Rekli su: “Vidjeli smo poruku. Moramo ti zahvaliti jer si ti bio taj koji je sve to otkrio. Zahvaljujemo ti se! Ti si naš heroj!”. Bio sam presretan, ne mogu vam niti opisati. Nakon par dana, roboti su već bili na Uranu. Nekoliko godina je prošlo, a ja sam nastavio  raditi na svojim projektima. Kada sam provjeravao Uran vidio sam nešto neobično. Izgledalo je kao da na tlu piše: “Spremni smo-o, ovo-ga-ga putA-a nema-a spasa-a! U.R”.

Emili Pernić

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić