Ela Ivko: U obranu lošim vicevima!

Šuška se okolo da imam „loše fore“. To nije istina, ali uzmimo da jest. I loše fore zaslužuju svoje mjesto pod suncem, stoga ih ovim tekstom moram braniti.

Ali što mogu kad se neki suludi kalambur ili dosjetka rodi u mojoj glavi u najnezgodnijim trenucima na riječi mojih sugovornika? Bila bi nepravda prema njima da ih ostavim neizgovorene. I oni imaju svoja prava! U slučaju da ne znate, kalambur je igra riječima koja se temelji na glasovnoj sličnosti, a značenjskoj različitosti (primjer: „Šta koristi štakor isti“ [Wikipedia]). Moji primjeri: „Jedva je dva“ (kada je jedva dva sata), „Soldati ideju, sol dati Ideju“ (soldati ideju –  idu vojnici, sol dati Ideju – naredba da netko osobi po imenu „Idej“ da sol). Ne radi mi mozak. (Nadam se da ste i sami sad već došli do ovoga: Nerad i mimoza (k)). Iskušajte se, zabavnije je hodati Zemljom kao kalamburist.

Dok je nesporno da svatko uživa kada čuje neki novi izvrstan vic, problem nastaje kod loših i prosječnih viceva. Je li veći rizik u društvu ispričati loš vic ili jedan osrednje dobar? S osrednjim vicem slušatelj ne zna šta da radi. Nema dovoljno očajnog materijala u sebi da ga svrsta u kategoriju „tata vic“ i time se legitimno, iz srama, nasmije količini gluposti u njemu. A opet, nije dovoljno dobar da mu istisne zrak iz pluća i da ga napadne smijeh koji ga tjera na neminovno pljuvanje pića. Stoga slušatelj ne zna kako da se postavi, gdje da stavi ruke, kolika količina smijeha je prihvatljiva i pita se ima li on uopće dovoljnog glumačkog talenta da se izvuče iz te gabule. Uistinu nezavidan položaj. Osobno bih puno radije čula loš nego osrednji vic. Slijede moji argumenti:

• Porast ega – pri apsorpciji loše šale, slušatelj povjeruje da su njegove bolje (što bi ujedno autore istih činilo dobrotvorima – „Ljepota je u darivanju“)
• Razbijaju led – jednom me prilikom na prvome spoju, a prvi spojevi su često neugodni, dečko upitao slušam li Brkove, misleći na bend, a ja mu ponosno odgovorih: „Ne, brijem ih.“ Neugode više nije bilo. A ni drugoga spoja.
• Ukazuju na hrabrost i autentičnost njihovog autora – okružite se takvim ljudima! Ako Vam netko ispriča loš vic, pitajte ga za broj.

Valja naglasiti da pri stvaranju loših šala ne vrijedi princip „Ispeci pa reci“. Ne, to je krivo. Što ih manje pečeš, što su siroviji, to su bolji. Nadalje, loše šale bolje se primaju u ozbiljnim situacijama gdje su najmanje očekivane. Dakako, dulje se pamte. U slučaju da odaberete taj životni put, ostat ćete zapamćeni i nećete požaliti.

Moji mi se vršnjaci čitav život rugaju, ali ja neću posustati od stvaranja novih viceva i nikada neću povjerovati da ljudi ne vole loše fore kada je najčešća izgovorena rečenica u našem razredu: „Nos ti posran.“

Ela Ivko, 4.a

XV.gimnazija (MIOC), Zagreb