Andreas Lanča: Čudan, ali poznat glas
Probudio sam se na novo vedro jutro. Okrenuo sam se i prvi mi je prizor bio mobitel koji je izgledao kao da me promatra. Znam da sam ga pustio u dnevnom boravku jer ne mogu zaspati ako je pokraj mene. Nisam se osjećao ugodno. Cijelo sam se vrijeme ježio. Stavio sam mobitel u džep kako me ne bi ometao. Morao sam se krenuti spremati za školu. Kao i svakog jutra oprao sam zube, pojeo doručak, obukao se, spremio sve stvari u torbu, osim mobitela.
Inače sam mogao bez njega, ali sada sam imao neki osjećaj da ga moram uzeti. Oči su mi se počele same vrtjeti i tražiti ga. Glava mi je postala bomba kojoj netko pali fitilj, a imao sam osjećaj da mi svaki dio mozga radi zasebno. Nisam ništa mogao kontrolirati. Zato sam ga morao pronaći. Pretražio sam cijeli stan. Nigdje ga nije bilo. Nisam se mogao sjetiti gdje sam ga ostavio. Pitao sam se u svojim mislima gdje bi mogao biti. Dobio sam ekspresni odgovor čudnog robotskog glasa: „ Pogledaj u džep.” Pogledao sam u džep i odmah se zbunio. Izvukao sam mobitel. Na mobitelu se nije pojavljivalo ništa novo, samo je u pozadini sitnim slovima bilo ispisano: „Još jedna minuta do eksplozije.“ Bio sam siguran da mi prijatelji šifriranom porukom dojavljuju da imam još minutu do upisivanja izostanaka, jer sam kasnio na prvi sat najstrože učiteljice u školi.
Sat u pozadini je savršeno odbrojavao, kao program mojeg prijatelja. „Pet…četiri…tri…dva…jedan“, glasno sam izgovarao jer sam znao da ne stignem na prvi sat. Taman kada sam mislio da će mi se na ekranu pojaviti nekakav natpis on je zabljesnuo jakom svjetlosti. Pogledao sam kroz prozor, ali nije se moglo gledati jer su svi mobiteli pod kutom od devedeset ili nešto manje stupnjeva odašiljali svjetlost. Svjetlost je dolazila s jedne točke na nebu. U nju se nije moglo gledati. Shvatio sam da na Zemlju pada ogromna infracrvena laserska zraka. Na horizontu sam vidio kako iz svake kuće putuje jedna ili više zraka u smjeru istoka ili zapada.
Kada sam pogledao u svoj mobitel laserska zraka mi je oslijepila oko. Ta svijetlost mi je prikazala nastajanje mobitela. Iz daljine sam promatrao planet i najednom mi se slika počela zumirati. Čuo sam kako robotski glas, koji mi je bio poznat, razgovara s nekim bićem. Raspravljali su o tome kako uništiti čovječanstvo i nastaniti se na Zemlji. Nije mi dugo trebalo da shvatim da su tako nastali mobiteli i da im je to bila svrha. Mobiteli su bili namijenjeni da na kraju unište čovječanstvo i bili su stvoreni kao nekakva mala, ali moćna ogledala koja će prenijeti lasere u svako kućanstvo. Ta mi se misao motala glavom. Tada sam shvatio da mi je desni dlan probušen u sredini. Bio je spaljen iznutra.
Polako su mi se svi dijelovi tijela onesposobili. Razmišljao sam o svemu, o svojim prijateljima, roditeljima, a na kraju i o činjenici da smo si sami krivi za to što se događa. Padao sam u duboki san kada sam čuo čudan, ali već poznat robotski glas.
Andreas Lanča
OŠ Šijana Pula
Mentor: Vladimir Papić
