Sanja Rotim: Koka Tonka

Koka Tonka je živjela u kokošinjcu “Tisuću i jedno jaje”. Bilo je svima poznato da je ona bila najvrjednija koka. Čistila je, prala, poprašivala, glačala, kuhala i mnoge druge stvari obavljala. Taj kokošinjac je imao reputaciju najljepšeg u cijeloj zemlji i za to je bila zaslužna koka Tonka. Iskreno rečeno, druge koke su je znale i iskorištavati, nitko joj nije pomagao. Ali s druge strane, koka Tonka je bila i sretna što je imala tu ulogu u kokošinjcu, nije se nikada osjećala umornom.

Uzela bi knjigu “Kokaricu” gdje je tražila recepte koji su zahtijevali mnogo truda, pa bi mijesila tijesto, reckala povrće, pravila torte i tako redom. Nedjeljom bi njezin pijetao Vlado očekivao nešto posebno na trpezi.

“Draga, meni se danas baš jedu lazanje. Imaš li volju napraviti ih? Sa mnogo bešamele, molim te”, davao joj je preporuke.

“Naravno da imam, dragi. Kada sam ti rekla da nemam volju? Što ti se jede kao prilog?” pitala bi ga koka Tonka.

Pijetao Vlado bi poželio i paprike punjene mesom pomiješanim sa tikvom ili orasima, pečenje ovako i onako, tortu i svašta nešto. Imao je dobar apetit. A koka Tonka bi željela uvijek ispuniti sve njegove zahtjeve. Na nedjeljni ručak bi bili pozvani i ostali žitelji kokošinjca, tako da je koka Tonka morala kuhati ogromne količine hrane. Ali se ona nije jadala. Onda bi poslije jela sama pospremala stol i prala gomilu posuđa. To joj je malo teže padalo i pijetao Vlado joj je obećao kupiti perilicu.

Trebalo bi i pomesti kuhinju, osušiti posuđe… Taman kada bi završila sve te poslove, bilo je vrijeme za spremanje večere. I tako opet sve otpočetka. Život koke Tonke je tekao tim ritmom. Ne bi se nikada zaustavljala. Sve dok jednog dana nije snijela jaja.

“Što ću sada? Rekli su mi da moram sjediti ovako dvadeset jedan dan. Pa kako mogu biti nepokretna tako dugo? Ja to neću moći izdržati”, žalila se. Ali je i sama znala da nije imala izbora, morala je ostati tako dok se ne bi izlegli pilići.

“Što će biti s kokošinjcem? Tko će kuhati?”, bila je zabrinuta koka Tonka.

Tako je počeo novi život za koku Tonku. Dani joj nikako nisu prolazili. Tražila je da joj donesu slušalice da sluša glazbu, ali na radiju su najčešće prenosili utakmice što nju nije zanimalo. Onda je pitala da joj donesu papir i olovku da piše poeziju.

“Pijetao, pijetao,

volim te najviše,

za tobom moja duša uzdiše…”

I tako dalje, ali joj je i to dosadilo.

“Nedostaje još mnogo dana do kraja”, mislila je zabrinuta.

Ostale koke su joj predložile da kukiča.

“Imate pravo. Mogla bih iskukičati zavjese za kokošinjac ili stoljnjak koji bih mogla staviti za nedjeljni ručak.”

Tako je počela sa kukičanjem. Ali poslije određenog vremena i to joj je dosadilo. Uvijek isto. Kratka očica, duga očica, štapić…

“Što misliš da malo pleteš? Tu imaš raznih mustri koje bi mogla mijenjati: pravo, krivo, bod riža, rupičasti bod. Možeš birati”, predlagale su joj ostale koke.

“Imate pravo, koke moje. Hajde, nabavite mi vunicu i igle za pletenje. Oplest ću lijep džemper s kragnom za mog pijetla Vladu pa ću mu ga pokloniti za Valentinovo.

Tako je mislila i tako uradila. Izašao je lijep crveni džemper koji se dobro slagao sa kapicom pijetla.

Konačno je prošao dvadeset jedan dan i iz jaja su se izlegli pilići. Koka Tonka je konačno ustala i strašno su je boljela leđa.

“Joj, bole me leđa, koliko sam bila ukočena”, jadala se. Iz jaja je izašlo deset slatkih pilića.

“Ljubavi moje, dođite mami”, raznježila se koka Tonka.

Onda je opet počela sa svakodnevnicom punom obveza. Čistiti, prati, kuhati. Ali sada je pored svega toga morala čuvati piliće. A kako su bili živahni ti pilići! Trčali bi, bježali, krili se. A bilo ih je deset! Upravo bi jednog našla a drugi bi pobjegao. Onog što bi pronašla izgubio bi se ponovno i tako dalje.

“Dino, gdje si? A ti, Tino? Mino, pazi tamo! Lino, sačekaj me.”

Dani koke Tonke su bili iscrpljujući.

“Kada bih sada mogla malo sjesti i plesti”, pomislila je koka Tonka umorna, ali ipak sretna.

Sanja Rotim