Sanja Rotim: Sliškovići i Miškovići

Pod istim krovom su stanovale dvije obitelji, obitelj Slišković i obitelj Mišković. Razlika je bila u tome što su Tomo i Stela Mišković znali da s njima žive Drago i Marina Slišković, dok je obitelj Slišković bila uvjerena da su jedini u toj kući.

Miškovići su uredili njihov stančić u jednoj rupi u zidu. Bila su to dva miša, kako ste vjerojatno već pogodili.

Kada bi Sliškovići izašli, Miškovići bi zauzeli sav njihov prostor i osjećali bi se kao gazde. Tomi se strašno sviđalo sjesti u fotelju gospodina Drage, staviti njegove naočale i čitati sportske novine. A Stela bi postala kraljica kuhinje, izvlačila bi sve one stvari iz ladica i ormarića, mijesila tijesto, pravila krafne…

Najbolji period za Miškoviće je bio kada bi Sliškovići otišli na odmor. Tada se ne bi morali brinuti da nabrzinu vrate sve stvari na svoje mjesto. Ali istina je bila i ta da bi Miškovići osjetili kako su im nedostajali Sliškovići, njihovi veliki prijatelji. Bili su im prirasli k srcu.

Često se dešavalo da su se Sliškovići prepirali.

“Marina, što uvijek diraš moje stvari. Uvijek ostaviš na pogrešno mjesto papuče, ne mogu ih nikada  naći. Isto tako i naočale. Ja ih ostavim na jedno mjesto, ti ih pomakneš.”

“Nisam ti ih nikada dirala. Nego reci ti meni što tražiš u kuhinjskim ladicama? Baš me zanima.”

Ovakvi razgovori su bili vrlo česti. Miškovići su se osjećali nelagodno kada bi čuli njihovu prepirku, jer su znali da je to bila njihova krivica. Mislili su da sve uvijek vrate na svoje mjesto, ali, eto, očigledno da nisu mogli imati sve pod kontrolom, ponešto bi im promaklo.

Poslije tolikih rasprava, Sliškovići su odlučili tražiti pomoć psihologa.

Nakon što su objasnili psihologu cijelu situaciju, on je došao do zaključka kako su obadvoje bili pod stresom, i da im je bio potreban malo duži odmor. Doista, obadvoje su obavljali posao koji im je odnosio mnogo energije. Marina je bila odgojiteljica u dječjem vrtiću, dok je Drago bio na rukovodećoj poziciji jedne velike tvrtke. Prihvatili su savjet psihologa i otišli na more na dva tjedna.

Kako su se provodili Tomo i Stela dok su oni bili na odmoru! Ona je bila uvijek u kuhinji i spremala ukusna jela za svog Tomu, a Tomo bi sjedio udobno u fotelji i gledao utakmice. S druge strane, shvatili su da su se osjećali i pomalo usamljeno.

Kada su se konačno vratili sa mora, Marina i Drago su mislili kako su prebrodili prijašnje probleme. Na moru se nisu niti jedanput prepirali.

Međutim, kod kuće je opet sve počelo kao i prije odmora.

“Ja te doista ne razumijem, Drago. Što si tražio u mojoj torbici za šminku?”

“A reci ti meni što si dirala moju pjenu za brijanje? I opet si mi pomakla naočale. Jutros sam skoro zakasnio na posao jer sam ih jedva našao.”

Tako se vratio ponovno život pun prepirki, i poslije određenog vremena Sliškovići su doista razmišljali o razvodu braka.

“Moramo uraditi nešto da bi spasili njihov brak. Sve je naša krivica koju, nažalost, ne možemo priznati, jer bi nas izbacili iz kuće. Nitko ne voli miševe”, konstatirali su tužno Miškovići.

“Stela, razmisli dobro što bi mogli uraditi. Ti si mudrija od mene.”

“Pričekaj da razmislim. Možda možemo kupiti knjigu koju je Drago mnogo želio i onu tkaninu koja se Marini sviđala za suknju. Možemo napraviti poklone, mislit će da su ih darivali jedno drugom.”

Tako je miš Tomo nabavio ono što mu je mišica Stela preporučila, kao i ukrasni papir za pakete. Stela je bila dobra krojačica i u svojoj sobici u zidu imala je mali šivaći stroj. Tako je sašila suknju koju je Marina odavno željela. Kada je suknja bila gotova napravili su poklone i stavili ih na vidljivo mjesto.

“Dragi, koje iznenađenje! Sjetio si se suknje koja mi se svidjela. Dirnuta sam ovim tvojim gestom.”

On nije stigao odgovoriti joj, već je našao u ruci knjigu koju je odavno želio čitati. Ali nikada nije imao vremena da je traži kupiti.

“Hvala ti, draga.” Dao joj je poljubac. Obadvoje su bili toliko sretni da nisu ni primijetili kako je to bila vrlo čudna situacija. Ono što je bilo najvažnije, prestali su se prepirati. I rastava braka se činila zaboravljenom. A u rupi u zidu se slavilo.

“Kakva je ovo buka?” Marina se sagnula vidjeti odakle je dolazila galama.

“Oj, Drago, miševi. Brzo, uzmi metlu.”

“Miševi u našoj kući, nemoguće.” I on se sagnuo i ostao kao ukočen. Vidio je ukrasni papir za pakete, isti kao onaj u koji su bili umotani knjiga i suknja. Tu je bio i jedan mali šivaći stroj. Sliškovići su se pogledali začuđeno.

“Pa to su obični miševi!”

Tomo i Stela su počeli drhtati. Ali u tom trenutku Sliškovići su shvatili kako su uvijek imali pogrešne predrasude o miševima.  Nisu više željeli ponoviti istu pogrešku.

Što je bilo poslije? Reći ću vam da obitelj Mišković ne živi više u tajnosti u rupi u zidu, već imaju svoju veliku sobu. Stela ima i radnu sobu gdje šije. Počela je šiti za Marinine prijateljice, tako nešto i zaradi. Tomo i Drago gledaju zajedno utakmice, Stela i Marina zajedno kuhaju.

Može se reći da više ne žive dvije obitelji ispod istog krova, nego samo jedna “proširena” obitelj, vrlo originalna i prije svega sretna.

Sanja Rotim