Marija Maglajić: Slavonijo, dopusti mi da zasnijem

O Slavonijo, kako da zasnijem?
Kako da njedra svoja utihnem?
Kako da dušu i srce utješim
time da ćeš me ujutro čekati
takva ozarena,
mirisna i predivna…
Hoćeš li me čekati?
Kako da otvorim svoja krila u tvoj svit i poletim,
ako mi ne dopustiš da doprem do tvoje beskrajne lipote?
Odmarati pogled na tvojim zlatnim ravnicama
dok slušam zanesene tamburaše
kako miluju svoje tambure,
njihove vlasi…
To mi je san.
Hoćeš li me čekati
dok nađem dušu spremnu,
za mene rođenu?
I kad me prva duša zakine,
kada odletim u njeno naručje i nestanem u stvarnosti,
mogu li se odmoriti na tvojim bujnim grudima,
o Slavonijo moja…
Kad me put odnese na druge strane svita,
hoćeš li me čekati,
dok budem jecala za tobom…
A, kad se napokon vratim tebi,
o Slavonijo moja,
hoćeš li mi oprostiti što sam utekla u stran svit,
zaboravivši tebe…
Molim te,
o Slavonijo moja,
klečim pred tobom moleći za tvoj oprost,
što sam zaboravila kako si čedna i bogata,
kako si bujna i široka,
kako si ti moj
jedini,
vječni dom….

Marija Maglajić, Vetovo

2. razred, Gimnazija Požega