Andreas Lanča: Škorpion II.

„ Već mjesec dana u Puli nema kiše“, odzvanjalo mi je glavom…

Bila je jesen, kiša bi u prosjeku padala dva puta tjedno. Tako je bilo u devetom i desetom mjesecu. Čim smo krenuli u jedanaesti, vidjela se promjena. Kiša nije padala, a teorije su se množile. Prognozirali su kišu za svaki drugi dan, a ti bi oblaci za koje su mislili da će donijeti kišu odmah nestali na karti. Volio sam Egipat i njihovu prošlost. Čitao sam njihove legende, a najdraža mi je bila priča o zlatnoj rijeci. Jedna je egipatska legenda mene mučila. U njoj je pisalo kako je Egipat bio zemlja bez pustinja, zemlja rijeka. To se promijenilo, a kao razlog isticali su zlatne leteće škorpione faraona Škorpiona II. On je volio toplo vrijeme bez kiše, a njegovi su škorpioni to i donosili. Oni su zakopani s njime u sarkofagu. Legenda kaže da će egipatsko vrijeme ostati nepromijenjeno dok god se oni nalaze u njegovoj grobnici. Tu sam legendu pročitao još na početku mjeseca. U Puli je kako mi javljaju ponestalo vode i mole me da im pomognem i riješim problem što prije. Obožavao sam ovakve avanture. Bio sam najpoznatiji arheolog na svijetu i sada želim tu titulu natrag. Telefon mi je zvonio cijelo vrijeme. Stao je kada sam sjeo na avion na kojem sam i sada. Letim za Egipat. U avionu je bilo mnogo ljudi. Većina je gledala kroz prozor. Ja sam sjedio uzbuđeno čekajući slijetanje. Na aerodromu me dočekalo vojno vozilo. Unutra je sjedio ozbiljan bradati čovjek. Odveo me do piramida, a jedino što je rekao bilo je: „Vrati nam sunce nismo pripremljeni na kišu“. Ušao sam u piramidu bojeći se zamki. Kako sam hodao i približavao se, sve je bilo mračnije. Desno i lijevo od mene nizali su se statue egipatskih bogova. Bradati i ekipa koja me dočekala ispred piramide pratili su me s neonskim lampama.

Stigli smo do sarkofaga koji je stajao na pješčanom bloku. Sarkofag je bio zlatan s ukrasnim škorpionima koji su letjeli iznad oblaka. Proučio sam cijeli sarkofag. Tražio sam rupu kroz koju su škorpioni izašli i trag kako ih vratiti jer je njihova promjena teritorija smetala svima. Ogledao sam oko sebe i uočio razne prikaze uklesane na zidovima. Jedan je prikaz pokazivao otvoreni sarkofag i roj škorpiona. Otvorili smo sarkofag. U sarkofagu nalazila se zlatom oblivena mumija koja je na svom srcu imala zakačeni plavi opal. Stajao sam iznad njega i divio se. Opal nije sjao što mi je bilo čudno jer kada smo otvorili sarkofag nešto se pomaknula i sunčeva svjetlost je dopirala do nas . Shvatio sam da je opal u sjeni, pa sam se pomaknuo. Plava je svjetlost obasjala grobnicu i otvorila su se pješčana vrata. Ušli smo u sljedeću prostoriju bila je ispunjena raznim slikama i hijeroglifima. Razumio sam egipatsko pismo, pa mi nije dugo trebalo da shvatim kako se riješiti tih malih napasti. Rekao sam ekipi da počne trčati prema izlazu. Trčeći iz faraonova srca istrgnuo sam opal. Piramida se nije počela rušiti, suprotno mojem očekivanju.

Uplašio sam se jer nisam znao što slijedi. Istrčao sam vani i okrenuo opal tako da se sunčeva svjetlost pretvori u plavu koja će se od vrha piramide odbiti u oblake. Tako je pisalo, a tako je bilo. Ta je svjetlost svojom bojom privlačila škorpione koji su na kraju zatvoreni u sarkofag.

Po natpisima dok su zatvoreni samo odnose kišu, ali kada izađu skupljaju otrov mjesec dana nad gradom gdje su se smjestili i onda spale grad do temelja i tamo se nastane i šire svugdje u svijetu. Meni je bilo najvažnije de je amfiteatar ostao čitav.

Andreas Lanča

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić