Andreas Lanča: Reska šuma
Gospodar mi je stavio povodac. Otvorio je vrata i izašli smo u ubrzani svijet. Volio sam svoju toplu dekicu, ubrzano mahanje repom i opuštajuće maženje moga gospodara. Bio mi je prijatelj. Kao i svakog dana išli smo u šetnju. Nosio je zelenu izgriženu tenisku lopticu. Pustio me s povodca i počeo bacati lopticu. Obožavao sam trčati. Svako toliko zastao bi i ponjušio pokoji cvijet. Ponekad zalajao bi na ptice koja bi se odmah razbježale. Tako bi se igrali satima, da mi nije bacio lopticu prejako.
Trčao sam ne okrećući se kako bi se što prije vratio, ali s lopticom, da udovoljim gospodaru. Lajao sam. Čuo sam dozivanje svoga gospodara. Nisam se osvrtao. Htio sam ga usrećiti. Nakon nekoliko minuta, stao sam. Više nisam vidio ni lopticu, ni gospodara. Uplašio sam se. Dlaka mi se nakostriješila. Vjetar zapuhao, a nebo zacrnilo. Vjerojatno me zato gospodar dozivao jer je vidio da se nevrijeme sprema. Vrapci su glasno cvrkutali. Nisam čuo ni mrdanje grana, ni osjetio strujanje vjetra. Čuo sam samo glasno cvrkutanje. Dlaka mi se nakostriješila. Uši su me boljele. Sklupčao sam se i šapama pokrio uši. Nije pomagalo, reski zvuk cvrkutanja kao da je dolazio iz mog srca. Prolazio mi žilama i svim mišićima tijela. Ustao sam s trncima u nogama, ali od straha, mogao sam trčati. Trčao sam, a cvrkutanje je slabilo. Pogledao sam iza sebe. Svo drveće izgledalo je izgoreno. Kora je bila trula s bijelim površinskim dijelom koji je pao na pojedinim mjestima.
Nije mi bilo jasno od kuda sam došao. Uplašio sam se i tada sam čuo krik svog gospodara. Nisam znao od kuda dolazi. Vrtio sam se, dlaka mi je i dalje bila nakostriješena. Počeo sam hodati kroz izgoreno grmlje. Kada sam zakoračio grane su popucale. Nastavio sam hodati, ali vrlo brzo nešto me odbilo natrag. Kada sam pao, ponovno sam čuo zastrašujuće oplakujuće cvrkutanje. Sada su zvukovi bili još glasniji. Više to nije bilo cvrkutanje. Čulo se skičanje svinja. Pokrio sam se šapama. Srce mi je kucalo. Pluća su mi se hladila. Imao sam osjećaj da ću se zalediti iznutra. Najednom, zemlja se tresla, a skičanje se pretvorilo u glasan šum. Pogledao sam oko sebe i vidio korijenje kako me hvata za noge. Korijenje stabala je oživjelo. Gmizalo je po tlu i omatalo se oko mene. Ubrzo sam izgubio osjet u nogama.
Žile su mi pucale od čvrstog stiska. Tijelo mi je postalo tromo, usporeno je tonulo u gustoj tekućini. Nadao sam se da to nije moja krv iz žila. Izgubivši snagu, kapci su mi se zatvorili. Nastao je mrak.
Idućeg jutra, progledao sam. Oko sebe, vidio sam različite životinje uglavljene u stabla. Žilice su im bile povezane tvrdom korom. Stabla su isisivala svu njihovu energiju. Svim životinjama oči su bile izokrenute, sablasno prazne i bijele, a žile su im bile nabreknute po cijelom tijelu kao da će se rasprsnuti svaki tren. Protrnuo sam nadajući se kako će me gospodar pronaći. Tada začuo sam njegov glas. Pokušao sam se pomaknuti, ali nisam kontrolirao ni jedan dio svoga tijela. Dlaka mi se počela sušiti, kao izgoreno drvo. Oči su mi se okrenule i vidio sam samo beskrajnu tamu.
Andreas Lanča
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
