Sanja Rotim: Zečica Verica

Na obroncima jedne planine prostirala se lijepa šuma. Možda bi bilo previše skromno reći da je bila lijepa. Izgledala je predivno u očima pjesnikinje zečice Verice. Verica je imala malo ozbiljniji izgled od ostalih zečeva, možda zbog naočala koje je nosila i olovke koju je imala uvijek u ruci.

Bukve i bagremi u proljeće i ljeto bili su zeleni, a u jesen bi se obojili u crvene ili narančaste nijanse. U to doba godine priroda je doista bila veličanstvena. Među tim bojama zečica Verica je pronalazila inspiraciju. Treba spomenuti i slikovito žbunje, bršljan što se peo oko stabala, paprat i mahovinu, potok koji je šaputao neku svoju priču. Između krošnji drveća prodirale su sunčeve zrake i zečici Verici bi dolazili stihovi lijepi kao i šuma u kojoj je živjela. Uživala je šetati uskim puteljkom, opuštao bi je miris cvijeća, šum kiše, trčkarala bi za leptirićima.

Često bi išla do obližnjeg jezera i sjela ispod vrbe, pozdravila ptice i pisala svoje pjesme. Druge životinje nisu bile posebno zainteresirane za njezinu poeziju, morala je to priznati sama sebi. Ako bi čitala svoje pjesme lisici, ona bi zijevala, krtica bi rekla kako ima posla, jazavac bi kolutao očima. Nije bila naivna zečica Verica.

“Nema veze, prije ili poslije netko će cijeniti moju poeziju i ovdje u šumi”, mislila je mudro zečica Verica.

Jedna stvar ju je već odavno mnogo uznemiravala. Mnoge životinje se nisu dobro ponašale u šumi, nisu poštovali prirodu u kojoj je zečica tražila inspiraciju za svoje pjesme. Iskreno rečeno, ona je i živjela od knjiga koje je prodavala u obližnjem mjestu. Smetalo joj je, naprimjer, vidjeti sovu kako puši i baca opuške na zemlju. Nije bila svjesna kakve je posljedice mogla prouzrokovati takvim ponašanjem. Obitelj ježeva bi ostavljala okolo svakojake kutije kada bi im stizao namještaj, lisica bi zaboravljala ostatke hrane, jelen bi bacao papirnate maramice u potok. Vjeverica je vješala svoje rublje po drveću i žbunju. Grane bi se nekada zbog toga savijale, pa čak i lomile.

“Kako može jednom pjesniku doći inspiracija gledajući njezine gaće kako se vijore na vjetru?”, pitala se zečica.

Zečica Verica je imala i jednu dobru prijateljicu, zvijezdu Gabrijelu, koja je također bila pjesnikinja. Svako večer bi pričale, jedna drugoj čitale svoje pjesme dijeleći misli i želje.

“Zvijezdo Gabrijela, kako je lijepo nebo gledajući odavde, tako svjetlucavo i sjajno. Sigurna sam da ga sve zvijezde dobro paze. Gledam vas kako plešete valcer gore, ponekad vam zavidim. Zato su tvoje pjesme romantičnije od mojih. Ali ovdje…”

Onda joj je jednu večer povjerila sve svoje brige.

“Pa jesi li ti probala pričati sa njima?”

“Naravno da jesam. Znaš što su mi rekli? Sova: Što ću drugo raditi, cijelu noć sam budna, zečice Verice. Svi spavaju, nemam s kim pričati. Tako popušim koji cigar. A što ti ne ideš skakutati kao drugi zečevi umjesto da uvijek gunđaš nešto? Jež mi je objasnio kako mu je stigao novi namještaj, sve po mjeri; kutnu garnituru je stavio tu, stol tamo… Trebala mu je još samo vitrina za televizor, kao da mene to zanima. Lisica se hvalila kako je imala ukusan obrok, još je lizala brkove.”

“Jadnice, baš te razumijem”, rekla joj je zvijezda Gabrijela.

“Vjeverica mi je odgovorila: Cijeli dan skupljam žirove i orahe, ne možeš ni zamisliti gdje se sve moram uvlačiti. Uvijek sam prljava, moram često prati rublje. Ali bar zimi ništa ne perem”, nastavila je pričati zečica Verica.

“Tako su mi svi dali sličan odgovor, svatko je imao razlog kako bi opravdao svoje ponašanje.”

“Imate li upravitelja tu u šumi? Kada ovdje nešto nije u redu, mi se obratimo Mjesecu. Onda on odluči što uraditi.”

“Naš šef je medo. Probat ću razgovarati s njim. Ali se ne nadam previše. U svakom slučaju, hvala ti na savjetu, draga.”

Tako se zečica Verica probala požaliti medvjedu.

“Zečice Verice, ovdje imamo puno posla. Približava se ljetna fešta. Tko će donijeti jelo, tko piće, gdje ćemo staviti stolove, glazba… Mislili smo organizirati neku društvenu igru, vidjet ćemo. Ne znam imamo li sada vremena za tvoje prigovore. Mogu pokušati razgovarati s njima, ali ti ne obećavam ništa.”

I tako, kad je došao sastanak šumskog savjeta, na dnevni red medo je stavio pod “razno” prigovore zečice Verice. Često bi umorne životinje napuštale prije završetka sastanak, pa je tako bilo i ovaj put. Nisu ni stigli poslušati njezine primjedbe. Iskreno rečeno, ni medvjed nije služio kao primjer ponašanja. Držao je svakakve stvari ispred svog brloga.

“Zvijezdo Gabrijela, nije uspjelo, nisu ni poslušali. Što bi ti uradila da si na mom mjestu?”

“Jedino što ti ostaje je dati im do znanja o važnosti prirode putem tvoje poezije, jer je to ono što ti ide najbolje od ruke. Napiši jednu pjesmu u kojoj im objašnjavaš da ne mogu živjeti na drugoj planeti.”

Tako je zečica Verica po savjetu zvijezde Gabrijele napisala svoju pjesmicu:

 

ČUVAJMO PRIRODU

Čuvajmo prirodu, jer je ona dio nas,

čuvajmo prirodu, jer i ona čuva vas.

Čuvajmo naše more,

jer nas ne žele sa Venere.

Čuvajmo našu planinu,

za nas nema mjesta na Plutonu.

Čuvajmo rijeke i jezera,

jer nas ne vole sa Jupitera.

Čuvajmo našu močvaru,

ne čekaju nas na Merkuru.

Čuvajmo floru i faunu,

zauzeto sve na Saturnu i Neptunu.

Čuvajmo brda i dolinu,

ne prihvaćaju nas na Uranu.

Ne zagađujte zrak i vode,

ne bacajte u prirodu smeće,

jer nas ni Marsovci neće.

Na Suncu je prevruće,

na Mjesecu tamnina,

do zvijezda nam treba

bezbroj svjetlosnih godina.

Nismo mi za ta nebeska tijela,

Majka Priroda je za nas

planetu Zemlju htjela.

Samo ona u Sunčevom sustavu

ostaje za vas,

a zadatak da je očuvamo

svih je nas.

Ova pjesma je bila izrecitirana na jednom sastanku šumskog savjeta i životinje su je pažljivo saslušale. Otada su se prestale ponašati kao prije i živjele su u skladu sa prirodom do kraja života.

Sova je prestala pušiti. Sada po noći stavi slušalice i sluša glazbu ili vijesti. Tko zna gdje vjeverica prostire svoje rublje, jer se više ne vidi po drveću. Ježevi su složili sav karton u spremnik za papir, kao i lisica svoje ostatke hrane u onaj za biootpad.

Čudi vas da u šumi razvrstavamo otpatke? E, jesmo. Kako se ono kaže: “Nije smeće sve što baciš.” Malo smo improvizirali i napravili spremnike od suhih grana. Onda sve to tako razvrstano vepar kamionom odnese u reciklažno dvorište van šume odakle poslije ide na preradu.

Možda životinje prije nisu shvaćale da žive u tako lijepoj i magičnoj sredini, pa je nisu poštovali.

Ljetna fešta je doista bila zabavna. Srna je izabrana za najljepšu životinju šume. Lisica je bila malo ljubomorna, jer je očekivala pobjedu. Cijeli prethodni dan provela je kod frizera i estetičara. Plesalo se do zore.

Krmača je imala malu nezgodu dok je plesala tango sa veprom. Kada je podigla nogu u zrak, prevrnula se i povukla za sobom i njega. Srećom, sve je prošlo bez težih posljedica. Ovdje sigurno treba dijeta.

Zečica Verica je nastavila pričati svaku večer sa svojom prijateljicom Gabrijelom i pisati pjesme uživajući u ljepoti šume u kojoj je živjela. Našla je i jednog zečića koji ih je rado slušao, zeca Oskara.

I zvijezda Gabrijela, između dva valcera, piše i dalje svoju poeziju.

Zečica Verica je već napisala devet zbirki. Ako ih želite čitati, u obližnjem mjestu ima jedna knjižara gdje ih možete kupiti, ili ih možete jednostavno posuditi u gradskoj knjižnici. Izaberite sami!

Sanja Rotim