Nikola Sladonja: Santiagova Anne

Bio je to običan dan u Nizozemskoj. U stvari, uopće nije bio običan. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Nizozemsku okupirala Njemačka. Od tog dana, ulicama prolazi njemačka policija koja poput vukova hapsi stanovnike i odvodi ih u logore. U to vrijeme posebno su proganjani bili Židovi, ”neprijatelji” nacističke propagande. Židovi su se često sakrivali u gradovima, kao što je to bio slučaj sa obitelji Frank. Bila je to divna četveročlana obitelj koja se skrivala u poslovnoj zgradi za vrijeme rata.

Te večeri, nad Amsterdamom se stvorila gusta magla. Nisam vidio gotovo ništa pred sobom. Moji ribarski čamac sudario se sa ribarskim brodom pa se oštetio. Voda je počela navirati u čamac. Nasukao sam ga na najbližu plažu i odmah se zaputio u grad kako bih pronašao dijelove za popravak čamca. Dugo sam vremena lutao ulicama, ali nikoga nisam pronašao.. Izgledalo je kao da je grad polako odumirao. Mislio sam da sam posve sam, no tada sam čuo zvuk kamiona. Bilo je užasno maglovito tako da nisam mogao razaznati vozača. Kada sam se približio kamionu dovoljno da ga mogu dotaknuti, shvatio sam da se radi o njemačkom kamionu. Uspaničio sam se i otrčao tražeći zaklon. Trčao sam po nepoznatim ulicama dokle su me moje stare noge nosile. Tada sam ušao jednu zabačenu zgradu u uskoj, mračnoj ulici. Nakon što sam, za dlaku, umakao policiji, našao sam se u zamračenoj zgradi u kojoj su se stalno čuli neki šumovi. Otišao sam vidjeti što se to čuje, kad, odjednom, nešto me udarilo u glavu.

Probudio sam se okružen meni nepoznatim ljudima koji su me naizmjence ispitivali i začuđeno me gledali. ,,Jesi li ti špijun? Jesi li ti Njemac? Odakle si? Kako di dospio ovamo?”, ispitivali su me. Zatim, stariji gospodin mi je prišao i rekao: ,,Žao mi je što sam te udario palicon u glavu, mislio sam da si Njemac.” Tako sam upoznao obitelj Frank i Van-Daanove. Upitao sam ima li u gradu kakvih ribarskih obrta ili ribarskih trgovina da si popravim čamac, ali nisam dobio odgovor. Gledali su me u čudu i rekli mi kako bi bilo najpametnije da za sada ostanem s njima. Odlučio sam poslušati njihov savjet i dok se situacija u Nizozemskoj ne poboljša. Obitelj Frank imala je dvije kćeri: Anne i Margot. Margot je bila nešto starija od Anne, no obje su voljele učiti i čitati knjige. Gđa. i gosp. Van Daan bila je užasno zahtjevna i hvalisava žena, nije mi trebalo dugo da to shvatim. U zgradi je boravio i gospodin Dussel koji se dojimao kao obrazovan čovjek. Već je bilo kasno, tako da sam odlučio malo prileći i odmoriti se od teškog dana. Sljedećeg jutra pokušao sam bolje upoznati s drugima. Dakle, obitelj Frank nekoć je živjela u Njemačkoj, no dolaskom nacizma na vlast morala se odseliti. Van Daanovi su iz Nizozemske te bježe pred Gestapom. Gosp. Dussel također je izbjeglica. „Gospodine Santiago, kako ste Vi dospjeli ovdje? “, upitala me znatiželjno Anne. Odgovorio sam joj da sam plovi kubanskim vodama kada je zapuhao olujni vjetar i pojačala se morska struja. Tada mi se za udicu uhvatila ogromna riba. Bila je toliko velika da mi nije mogla stati u čamac. Nakon danonoćne borbe, shvatio sam da sam potpuno zalutao u nepoznate vode. Riba me odvukla preko čitavog Atlantika sve do nizozemskih voda. To je bila moja priča kako sam dospio ovdje. Tada se začuo alarm za uzbunu i svi su se sakrili ispod kreveta i stolova. Saveznički bombarderi nadlijetali su Amsterdam na putu prema Njemačkoj. Anne, gospodin Frank i ja, iz dana u dan pratili smo vijesti preko radija. Nadali smo se što bržem oslobođenju Europe. Dani su prolazili, no situacije u skloništu bile su samo repriza. Svi su nešto čitali, radili, slušali radio ili se bavili nekim svojim poslom. Gđa. Frank bila je zadužena za kuhanje, dok je gđa. Van Daan svakoga dana pravila neke drame. O gđi. Van Daan mogla bi se napisati čitava knjiga samo na temelju njezine hvalisavosti i pokvarenosti. Godina dana je je već prošla otkako sam dospio u Amsterdam iako mi se činilo da je prošlo nekoliko mjeseci.

Na datum 6.6.1944. konačno se dogodila dugo iščekivana invazija na sjeveru Francuske koja je trebala osloboditi čitavu zapadru Europu. Bili smo presretni i nestrpljivo smo isčekivali oslobođenje od okupatora. Mjesec, dva kasnije, Amerikanci i Britanci bili su sve bliže i bliže oslobođenju Nizozemske, a mi sve bliže i bliže slobodi. I dalje smo nestrpljivo slušali vijesti i nadali se što bržem kraju rata. Baš se tada, začulo se kucanje u doljnjem dijelu zgrade… ,,Policija! “, poviknuo sam. Svi smo se sakrili u nadi da neće pronaći naše skrovište. Čuli smo zvukove lomljenja stakla, otvaranja ladica pa smo shvatili da Gestapo pljačka ovu zgradu. Gđa. Van Daan nije više mogla podnijeti pritisak napetosti, te kada je čula jake udarce u zid uspaničila se i zavrištala. Odjednom, zavladala je tišina. Nitko se nije usudio ništa reći. Zatim se rulja glasnih koraka zaputila ravno prema našem skrovištu. ,,Otvaraj vrata! “, vikali su Njemci. Morao sam brzo razmišljati. ,, Ljudi, to je izgleda kraj… ”, rekao sam tik prije nego što Njemci razvalili vrata našeg malog doma. ,, Brzo! Svi za mnom!”, viknuo sam nakon što sam shvatio da je skrivanje u ovako malom stanu besmisleno. Skočili smo kroz prozor malo  prije nego što su Njemci počeli pucati po nama. Trčali smo po gradu i tražili zaklon od Nijemaca koji su nas tražili po ulicama. Stigli smo do doka gdje sam odlučio ukrasti brod kako bi uspijeli pobjeći. Gestapo nam je bio za petama. Uskočili smo u jednu plavu jedrilicu i brzo upalili motor. Gestapo nam se približavao i počeo pucati po jedrilici. Motor je bio spreman pa smo u punoj brzini, pod paljbom, isplovili iz luke. Usmjerio sam brod prema Britaniji. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo stići.

Nakon devet sati jedrenja, stigli smo do juga Engleske gdje smo se usidrili. Britanska vojska potom je došla i odvela nas u pritvor gdje smo morali objasniti da smo civili koji bježe od Njemaca. Britanska vojska potom nas je oslobodila i kraj rata smo dočekali u Londonu.

Nakon rata sam brodom otputovao na Kubu, točnije u svoj rodni grad Havanu. Anne je rekla da će nakon rata otići u Švicarske planine. Nadam se da joj je lijepo tamo! Od kada sam ovdje u Havani pokušavam zaboraviti na strahote rata, no to je upravo suprotno od onoga što treba učiniti. Treba se sjećati! Sjećati i govoriti drugima kako je nekada bilo, da osobe poput Anne ne bi pale u zaborav. Govoreći ljudima o tim događajima, shvatio sam da duhovi naših prijatelja i dalje žive među nama. ,, Manolino! Bi li išao samnom u ribolov? ”, upitao sam dječaka koji me slušao već satima. ,,Može! Bilo bi mi drago!”, odgovorio je. Tako smo se Manolino i ja , zaputili smo prema pučini novim ribarskim čamcem.

Nikola Sladonja

OŠ Šijana, Pula

Mentor: Vladimir Papić