Marija Škoravić: Izgubljeni
,,Izgubili smo se!”, rekao je moj kolega dok je promatrao drveće oko sebe i tražio gdje smo na karti. ,,Ma opusti se! Sve će biti u redu. Dođi, vidi ovog novog kukca kojeg sam našla, mislim da je neka nova vrsta pčele!”, rekla sam i pokazala na grm. Oko nas bilo je još puno stabala i ostalog bilja, a da ni ne govorim o hrpi različitih vrsta cvijeća i na koliko predivnih životinja smo naišli putem ovamo.
Trenutno se nalazimo u gustoj tropskoj prašumi po imenu ,,La Mosquita” iliti jednoj od najvećih kišnih šuma u Sjevernoj Americi, a sve je počelo jednog običnog dana u našem uredu. Kad smo moj tim biologa i ja čuli o jednom od posljednjih neistraženih mjesta na Zemlji, odlučili smo otići tamo i istražiti to područje te vidjeti koliko i hoće li uopće ondje biti nekakvih novih vrsti biljaka i životinja. Počeli smo se pakirati i pripremiti karte za avion koji će nas odvesti do Srednje Amerike, Hondurasa.
Kad smo stigli tamo, lokalni stanovnici su nas uputili i pokazali nam kojim putem krenuti. Zaputili smo se na istok pa odmah iznad Nikaragve gdje je trebalo biti naše odredište. Probijali smo se kroz gusto granje i lišće, svojim mačetama i noževima, pritom gledajući i sve divne životinje koje su nas okruživale. Bile su to razne ptice, papige, zmije, kukci, otrovne žabe, a vidjeli smo čak i pokojeg mravojeda, troprstog ljenjivca, zlatnog lavljeg tamarina (majmuna), jednog jaguara i pumu.
Bio je to dug put dok nismo došli do jednog djela šume gdje je već bilo puno trulih lijana na podu. Iz džepa mi je ispao privjesak i pao na pod. Da bih došla do njega trebala sam premještati i micati grane s poda. Kako sam jednu lijanu slučajno potegnula, veliki dio krošnje se otrgnuo i pao ispred mene. Ptice su se razletjele s grana, a ono što je otkrilo bilo je nevjerojatno. Cijeli izgubljeni drevni hram. Nisam mogla vjerovati što se dogodilo.
Otišli smo do hrama i hodali oko njega, pokušavajući shvatiti kako je bio tako dobro sakriven da ga prije nismo vidjeli. Našli smo ulaz u njega i otišli razgledati kakav je iznutra. Još smo tako hodali jedno vrijeme, ali nam se počelo činiti da stalno idemo u krug. Zato smo skrenuli u jedan hodnik. Sa strane, po zidovima, bile su cigle na kojima je pisalo nešto na jeziku kojeg nismo razumjeli jer je vjerojatno bio jako star. Dok smo išli dalje morali smo micati paučinu i na kraju su izletjela dva šišmiša. Malo ispred nas ponovo smo vidjeli travu i grmlje. Značilo je to da smo došli ili u sredinu hrama ili na drugu stranu. Tako smo dospjeli ovdje. Moji kolege gledali su kartu pokušavajući vidjeti gdje smo sada, barem otprilike. ,,Aha! Našao sam!”, rekao je jedan od njih i polako smo izašli gdje smo i prije stali. ,,O ovome definitivno moramo napisati rad!”, dodao je drugi.
Kako smo izlazili van iz prašume, pregledavali smo sve svoje zapise i fotografije koje sam slikala. Većinom su to bile životinje ali bilo je tamo i slika biljaka, tog novootkrivenog hrama i moja najdraža slika od svih: Svi mi zajedno i naš novi prijatelj rakun.
Marija Škoravić
OŠ Šijana, Pula
Mentor: Vladimir Papić
