Kirtana Janiška: A Najkutak Međimurja je… Šumica
Tako zovem jedan dio šume blizu moje kuće. Šumica nije oduvijek bila moj Najkutak. Iza toga stoji jedna priča…
Bilo je ljeto. Ljetni praznici su taman počeli. Bilo je toplo i sunčano. Hm… Prije bih rekla da je bilo strašno vruće. Molila sam mamu i tatu da me odvedu na bazene, no oni su rekli da će na bazenima biti velika gužva. Stoga sam odlučila prošetati svojim omiljenim dijelom šume pokraj moje kuće. Iz susjedstva je dotrčala moja najbolja prijateljica i pridružila mi se. Prvo smo vidjele prekrasnu rijeku Muru, a na njoj kraljevske bijele ptice-labudove. Krajolik je izgledao poput čarobne šumske oaze. Ptice su slatko i milozvučno cvrkutale. Zrikavci su zrikali, a pčele zujale. Svi su zajedno zvučali kao neki ljetni orkestar. Vidjele smo puno drveća kojemu je granje nalikovalo tajnim skrovištima i čarobnim hodnicima. U sredini šumice raste veliko, debelo i vrlo staro stablo. Mi ga zovemo najstarijim stablom u Hlapičini. Odjednom, na jednoj grani smo primijetile dvije ogrlice s privjeskom u obliku vile. Čim smo ih stavile oko vrata dogodilo se nešto čudesno. Pred nama su sada stajala ogromna drvena vrata umjesto kore drveta. I gle li čuda.. vrata su se otvorila! Bile smo presretne jer kad smo ušle kroz njih na svojim smo leđima primijetile krila! Znale smo da se nalazimo u svijetu vila i vilenjaka…
I…tko zna kamo bi nas odvela naša mašta da se već nije spustio mrak i komarci krenuli u napad na nas. Sretno smo se vratile kući i dogovorile za ponovnu sutrašnju igru. Stvarno je velika sreća da smo susjede.
Vidite, ovo je razlog zašto mi je šumica Najkutak. Dođite i uvjerite se sami!
Kirtana Janiška, 4. razred
OŠ Mursko Središće – PŠ Hlapičina
Učiteljica: Dea Dobranić
